Matica Hrvatska :: Sisak

U Poetici prostora Gaston Bachelard vidi kuću kao topografiju našeg intimnog bića i skladište sjećanja, kao konačište duše, gnijezdo za sanjarenje, utočište za maštanje.

Čitajući zbirku pjesama Ponor Đurđice Vuković uočih da je u središtu njenog poetskog iskaza prostor, prostor grada rastresenog potresom, intimni prostor ispunjen slikama majke, sina, unuka, djevojčice u crvenim cipelicama, prostor sjećanja na neke umjetnike (Janeša i Kožarića),usputne ljude, tragove, trenutke i u konačnici prostor samospoznaje u Nedostižu, Šutnji, Priznanju ili Nesanici.

Zbirka Ponor sastoji se od 75 pjesama, intimnih zapisa samoća, čežnji, sanjarenja, strahova, utrnića i splahnuća, podijeljenih u četiri ciklusa: Ledeni dah, Nedoglednost, Nedostiž i Zvuk riječi.

Pjesme prvog ciklusa zasićene su mračnim metaforama provalija (javljam svima dolje je mrak), ponora (ne možeš izmjeriti oštrine) i puknuća (pukotina gleda, motri). Slike su ekspresivne, upućuju na traganje subjekta za smislom nakon samospoznaje kako je ljudski život beznačajan u odnosu na snagu prirode. Pukotine unutarnjeg i vanjskog svijeta spajaju se u različitim senzacijama, mirisima, dodirima, ali prije svega zvukovima tutnjave potresa, cigli koje oslobođene poskakuju ili ljudskog krika dok slijeće u bezdan te uvlače čitatelja u vrtlog emocija, u istraživanje nutrine, introspektivno promišljanje o vlastitom bitku.

Stoga je i jezik je podređen emocionalnom iskustvu, ritam pravilan, oslobođen interpunkcije do samoga kraja kada se točkom sugerira da je svaka pjesma svijet za sebe, trenutak zaustavljen poezijom.

Drugi i treći ciklus Nedoglednost i Nedostiž nešto su intimniji , mirniji, suzdržaniji. Pjesnički subjekt meditativnim tonom priziva buđenje, nicanje, rast, cvjetanje, ispisuje apoteozu života jer vrijeme je podizanja (novom aromom ječi pramaljeće, cvjetat će nutrine i sve mirno je). U svoj pjesnički svijet uvlači i druge. Ja više nije sam, ima majku, sina, unuka, sebe djevojčicu u crvenim cipelama. Jedan za drugim nižu se mitologemi doma (utroba, pupkovina, stablo, krošnje, gnijezdo, sklonište, uzemljeno sunce) kojemu će se odbjegla ptica iz izmaglice daljine vratiti. Boje su sada toplije, pastelne, nježne, a što nam je Đurđica Vuković prethodnom zbirkom pjesama već dala naslutiti i ovdje tišina živi svojom unutarnjom simetrijom.

U posljednjem ciklusu Zvuk riječi autorski glas nadjačava glas lirskog subjekta. Od autotematizacija (oštrinu razapete rečenice protišću slova) do metapoetičnosti (stvarnosna poezija ti veliš)preko groteskne slike kritike (Zubi joj klimavi, ustima skuplja slinu i pljuje u lice pjesme), autorica propituje potrebu stvaranja(riječi napisane skliznule u ponor) ostavljajući ipak prostor za nove poetske svjetove, nove pjesničke avanture(jer obnavljamo život i proizvodimo novi humus iz kojeg niče trava). Svojom novom zbirkom pjesama Đurđica Vuković pokazala je da poezija u trenutcima emotivnih ponora može imati terapeutski učinak.

Tanja Vadla