Matica Hrvatska :: Sisak

PLAKETA SV. KVIRINA 2026.

Obrazloženje

Povjerenstvo 30. Kvirinovih poetskih susreta (Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović i Đurđica Vuković) jednoglasno je odlučilo da se Plaketa sv. Kvirina za ukupan prinos hrvatskome pjesništvu dodijeli Božici Jelušić.

Opus Božice Jelušić čini više od sedamdeset knjiga. On je žanrovski, tematski i stilski veoma raznolik – sastavljen je od zbirki pripovijedaka, romana, eseja, književnih i likovnih ogleda, putopisa, monografskih studija, kolumni, slikovnica... Poezija se nalazi u samom srcu tog opusa, ona je iskustveno i imaginacijsko vrelo koje se prelijeva preko rubova i oplemenjuje druge diskurze. Iz autoričine pjesničke bibliografije ovdje izdvajamo naslove šesnaest zbirki: Riječ kao lijepo stablo (1973), Golubica i pepeo (1974), Čekaonica drugog razreda (1979), Kopernikovo poglavlje (1983), Meštri, meštrije (1985), Jezuši (1993), Stolisnik (2000), Rukavica soneta (2005), Libela i druge pjesme (2006), Arielirika (2011), Skok u dalj (2016), Ftič kesnokrič (2016), Kotačev slavopoj (2018), Gda smo išli (2021), Vrata vrta (2021), Lica žene iz sjene (2025). Uz pobrojane zbirke Božica Jelušić objavila je više knjiga stihova u suradnji s drugim pjesnicima i likovnim umjetnicima te više knjiga stihova za djecu. K tome tiskano je nekoliko izdanja njezinih izabranih pjesama i prijevoda na druge jezike. Pjesme su joj uvrštavane u različite zbornike, preglede, panorame, izbore i antologije.

Poetski glas Božice Jelušić združuje tematizaciju života i tematizaciju spisateljskoga čina, refleksiju i impresiju, klasične i suvremene pjesničke forme, vezani i slobodni stih, rimu i kajkavsku frazu. Kritičari su njezinu poetiku često određivali kao novosimbolističku i postmodernističku. Pjesnikinja je već u naslovu prvijenca Riječ kao lijepo stablo u prisan odnos dovela ključne mitologeme svoga lirskog svijeta. I riječi i stablu mogu se naime pripisati ukorijenjenost, životnost, rast i arhetipska simbolika. Oni se u stihovima ove pjesnikinje prepleću, poistovjećuju, postaju zamašnjaci metaforičkih preobrazbi i bitni elementi svjetonazora njezine lirske protagonistice, ključ autoričine ekopoetike i često spominjane biofilnosti te poezije. Poput brojnih pjesnika, i Božica Jelušić piše o intimi, stvarnosti, zavičaju, slobodi i jeziku, ali to čini na način koji njezin govor individualizira i mjestimice čini unikatnim. Ta se individualizacija među inim ostvaruje “dvojezičnošću“, specifičnom diskurzivnom intonacijom, evokativnošću i umješnim korištenjem stilskih figura.

Autorica podjednako često i podjednako umješno piše jezičnim standardom i kajkavskim narječjem. Pritom stvara dva komplementarna idioma koji artistički uvjerljivo progovaraju o prošlosti i sadašnjosti, globalnim i lokalnim temama, koji razvijaju snažne emocije i slijede neočekivane misli. Štokavski i kajkavski stihovi Božice Jelušić dva su obraza istoga lica – gdjekad nam se zavjerenički smiješe, gdjekad nas ironijskom ili kritičkom gestom pozivaju na napor tumačenja, a gdjekad potiču da se prepustimo nezaustavljivoj magiji riječi.

Raznovrstan intertekst funkcionalno bogati i usložnjava iskustvo i govor Božice Jelušić. Pjesnikinja nastanjuje stihove obiljem citata i citatnih aluzija te imena pisaca, mudraca, umjetnika, junaka, povijesnih ličnosti, drevnih gradova, iščezlih jezika i sl.  Svaki citat i svako ime kriju i pokreću priču. Radi se zapravo o eruditskom materijalu koji upućuje na autoričinu kulturu i istančanost mišljenja te stvara evokativni sloj koji pjesmu šifrira i ornamentalizira. Pjesnikinja nedvojbeno računa na obrazovana sugovornika sposobna prepoznati raznorodne reference, asocijativno ih razviti i njima obremeniti čitanje i razumijevanje pjesme.

Figurativnost je nedvojbeno važno prikazivačko uporište pjevanja Božice Jelušić. Dikcija njezine poezije realizira se među ostalim sonornošću i tropologičnošću. Zvukovne se bravure pojavljuju u izrazima poput skruši me u kruhu, kratkotreni katreni ili sve su breze obrezane. Metafora je pak u samim temeljima autoričina mišljenja. Posvuda izranjaju sintagme koje povezuju udaljene evidencije, sintagme poput munje gnjeva, jecaja prašume ili hljeba pjesme. Kada im u pomoć priskoče sugestivni epiteti, personifikacije ili poredbe, pjesnički stroj nepogrešivo počinje proizvoditi izrazito aluzivne, otvorene, teško ukrotive iskaze. Tropološke preobrazbe u pravilu izviru iz prirode, stablo se uvijek grana i vraća do riječi da bi u njoj i s njom postalo – lijepo.

Pjesnički opus Božice Jelušić nalikuje dvorcu u koji je uvijek ugodno svratiti – zaklonjen je od dnevne vreve, prostran, umirujućih klasičnih linija, s velikim i pomno uređenim vrtom, kao stvoren za svaku misao i umišljaj.