Matica Hrvatska :: Sisak

Povjerenstvo 29. Kvirinovih pjesničkih susreta (Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović i Đurđica Vuković) jednoglasno je odlučilo Plaketu sv. Kvirina za ukupan prinos hrvatskome pjesništvu dodijeliti Svenu Adamu Ewinu.

Već gotovo petnaestak godina književna se javnost pita koji se građanin krije iza pseudonima Sven Adam Ewin. Nagađanja su brojna, ali ni jedno ne podupire kritična količina argumenata. Taj autor piše i piše, objavljuje na internetu i tiskom, a ubogi čitatelj ne može sa sigurnošću kazati je li dotična persona muško ili žensko, mladac ili starac, ateist ili vjernik, dobar ili loš Hrvat, ljevak ili dešnjak, što voli jesti, koja pića preferira, koje je političke orijentacije, gdje je bio ’91., koja mu je najdraža boja, kako se odijeva i sl. Taj je pseudonim uzrokovao popriličnu zbrku u Republici stiha. Mnogi hoće poeziji pridružiti konkretno lice i sve što uza nj ide pa mirno nastaviti svojim putem. Čitatelji, pjesnici, čuvari tisućljetne hrvatske kulture, svi imaju svoje spoznaje o njegovu identitetu i svoje kandidate za Svena Adama Ewina. Pročitao sam ili čuo pretpostavke da bi Sven Adam Ewin mogao biti vremešni Slavonac, ali i čovjek u najboljim godinama, da je porijeklom iz Strizivojne, Đakova ili Budrovaca, da je mudri seljak, poznati pjesnik, povjesničar, žena, samozatajni knjižničar, lucidni profesor književnosti itd. Međutim, što više inzistiraju, zagonetni ih građanin Sven sve više draži. Daje intervjue, licitira brojem pjesama koje je napisao: 2014. je govorio o 1.500, 2017. o poštovanja vrijedne 3.000 pjesama, da bi se i ta cifra udvostručila do 2021. Tvrdi nadalje da mulja s godinama tako da ga „neki drže prištavim studentom književnosti, neki uščuvanim sredovječnim profesorom, a neki pak starcem od kojih 80 godina“. Usto anonimnost je česta tema njegovih huncutski intoniranih stihova, npr.: „Netko konačno reći mora:/ Čitajte pjesmu, ne autora!/ Pa kličem, dok u sjenu padam:/ Nekʼ živi pjesma, a ne Sven Adam.“

Roland Barthes bi vjerojatno zadovoljno trljao ruke – njegov esej „Smrt autora“ dobio je neočekivanu potporu. Dapače uz teorijske implikacije Barthesova eseja, tajnoviti je pjesnik svojim nepotpisivanjem otvorio još jednu temu – u kojoj mjeri ime autora određuje javni status teksta u kulturama kakva je hrvatska. Lako bi se naime već površnom analizom recepcije tekstova potvrđenih ili kanoniziranih autora dalo pokazati da je stečeni status pisca nerijetko barem jednako važan kao i kvaliteta novoga teksta.

Iako su društvene mreže matično mjesto događanja njegove poezije, spisateljsko umijeće Svena Adama Ewina dokumentirano je i u Gutenbergovoj galaksiji. Dosad je tiskao osam knjiga stihova: Zmijski car (2015), Poeme – Preobrazba. Sentimentalno putovanje (2017), 175 soneta (2018) Ninočka Vasiljevna (2019), Katekizam poezije (2019), Poslije tebe samo noć (2020), Povedi me za ruku, dida (2021) i S Bogom na ti (2021). Motivsko-tematski raspon njegove poezije veoma je širok, on piše o svakodnevici i počelima svijeta, znanosti i mišljenju, ljubavi i smrti, biblijskim i profanim temama, obraća se Bogu, čitateljima, partnerici, kolegama pjesnicima, samome sebi, povode nalazi u psihoanalizi, geologiji, astronomiji, medicini… Ewinova lirska raspoloženja, ističe Josip Užarević „idu od ironije do tragedije (i obratno), od totalne skepse do svojevrsne megalomanije, od vjere do bezvjerja, od svetosti do svetogrđa, od lascivnosti do profinjene duhovnosti, od predokusa raja do nepatvorenih paklenskih iskustava“.

Između brojnih odlika njegove lirike ovdje upućujemo samo na njezinu dijalogičnost Pojmom dijalogičnost mogu se obuhvatiti barem dvije odlike stila Svena Adama Ewina – izrazita intertekstualnost te potreba tog autora da tekst pjesme organizira kao razgovor subjekta i lirskoga Ti. Naš je pjesnik pasionirani čitatelj koji rado poseže za raznorodnim citatima, aluzijama i referencama. Među inim Ewinovi su sugovornici Kamov, Cesarić, Shakespeare, Matoš, Dizdar, Mihalić, Valent, apostol Pavao, Jesenjin, B. Miljković, L. Paljetak, Nazor, Slamnig, Tadijanović i brojni drugi. Ewinov se subjekt suvereno kreće u svijetu tekstova, spretno brodi između tuđih stihova i rečenica, naočigled uživa u njihovu podražavanju i propitivanju njihove moći u drukčijim percepcijskim i govornim kontekstima. Svena Adama Ewina moglo bi se zamisliti kao kakva visprena erudita koji se polako, sladostrasno i obješenjački kreće između polica dobro popunjene biblioteke. Kao u dječjim igrama, vreba iz zasjede i čeka priliku da poentira. Kada zastane i dohvati knjigu, začudni dijalog počinje – čitani tekst raspaljuje njegovu imaginaciju i novi je tekst na vidiku. Pjesnik se izvrsno snalazi u svijetu tekstova – zadovoljan je, replike su mu brze, okretne i duhovite. Za Ewina replicirati najčešće znači parafrazirati, i to ludički – ciljani se tekst ʻoslovljavaʼ, mijenja, izvrće se njegov smisao, osporava ga se ili osuvremenjuje.

Ewin je majstor varijacije. O istoj temi uspijeva pjevati često, različito i intrigantno. Primjerice u zbirci Poslije tebe samo noć temi ljubavi prilazi toliko umješno da i minimalna promjena perspektive, trenutka ili scene nudi i osjetno drukčije uvide. Ta vještina neizravno sugerira da ljubav doista ima tisuću lica. On među inim progovara o tlakomjeru, drhtaju, fiktivnom dvoboju, poručuje partnerici da njegovo sjeme posije s lanom u proljeće i brine o njemu, alegorijski prikazuje odnose u voćnjaku između Višnje s jedne te Graba, Jasena i Drijenka s druge strane. Ukratko Sven Adam Ewin slavi ljubav i sva njezina obličja, boje i krinke.

Specifičnost Ewinova pjevanja u kontekstu recentnoga hrvatskog pjesništva svojevrsni je iskazivački manirizam, koji se ogléda u tome da je pjesma, što god joj bila tema, u pravilu intonirana tako da izaziva ugodu. Ako tematizira tugu, pjesma je intonirana gotovo veselo, kao da subjekt svjesno priječi emocijama da se razmašu pa ih opisuje sa strane, prividno nezainteresirano i vedro kao da komunikativnost pjesme stavlja ispred vlastite emocionalnosti. Tim se načinom dotiče čak i teme smrti. Njegovi su ljubavnici u zbirci Poslije tebe samo noć aktivni čak i u grobu – jedno drugom dodiruju kosti, pa se tuku, kosti se rasipaju u prah, ljubomorni su, nerijetko lascivni. U tim tekstovima poetski govor dolazi do ruba karikature, čini se da ne može prestati, ritmično se nižu slike i slikovi, iako je i od ljubavi i od pjesme ostala samo jezovita zabava. U ilustraciju navodim krajnje artificijelne stihove pjesme u kojima subjektov kostur šeretski poručuje partneričinu kosturu: „Jedan savjet (alʼ po mome),/ Ja ću tebi dati:/ Uzmi kosku pa mu njome/ Svu zdjelicu smlati.// One druge kosti resto/ Van iz groba hiti,/ Jer mu eros znade često/ U kostima biti.// Još mu čeljust vatrom spali/ I tako ga spriječi/ Da susjedi ne uvali/ One proste riječi.“

Sve u svemu Sven Adam Ewin podjednako vješto vlada vezanim i slobodnim stihom, kanoniziranim i prigodnim lirskim oblicima, klasičnom temom i efemernim opažajem. Spojivši nesvakidašnju erudiciju, zavidno umijeće vođenja pjesme i profinjeno angažirano svjedočenje o trenutku u kojemu živimo Ewin nas podsjeća da se u istinskoj poeziji jezik i svijet iznova rađaju.