
Andrija Tunjić:Pogled iza maske
Knjiga Pogled iza maske podijeljena je u dva dijela. U prvom su ogledi, koji su nastajali u različitim povodima – ponekad kao reakcija ne jednu po nečem poticajnu ili izazovnu predstavu, ponekad na neku smotru ili neki događaj u kazalištu i oko njega, ponekad na dvije-tri nečim povezane predstave, ponekad na neku smjenu u kazališnim vodstvima – i u kojima Andrija Tunjić najčešće govori o načelnim pitanjima vezanim uz kazališnu umjetnost „danas i ovdje“, kako se to običava reći, u kojima najjasnije i izlaže svoje stavove vezane uz ta pitanja, u kojima se predstavlja kao kritičar kazališta, a ne kritičar pojedinih kazališnih predstava. Napose u tim ogledima, a dijelom – koliko mu to ograničeni opseg dnevne kazališne kritike dopušta – i u kritikama što slijede u drugom dijelu, on i pojedinačne predstave i današnje naše kazalište nastoji sagledati u cjelokupnoj složenoj mreži njihovih odnosa s drugim pojavama i zbivanjima u takozvanoj elitnoj i takozvanoj popularnoj kulturi, u društvu, u politici, u unutarnacionalnim i međunacionalnim prijeporima, u svjetonazorskim trvenjima. Posegnut ću za omiljenom mi metaforom Richarda Schechnera pa reći da i Tunjić predstave, kazališta i njihovo okruženje sagledava kao sve veća i veća gnijezda koja primaju jedno drugo u sebe. Predstavu tako vidi u gnijezdu kazališta, kazalište u gnijezdu kulture, kulturu u gnijezdu nacije, recimo. Prihvatit će i zagovarati ono što se jedno u drugom prikladno „ugnijezdilo“, neće prihvatiti ono što „iskače iz gnijezda“, a rezerviran je prema svemu što i svakomu tko, prema njegovu sudu, „gnusi u vlastito gnijezdo“ – kazališno, kulturno, identitetsko, nacionalno. Pri argumentaciji mu, uzgred rečeno, posredno pomažu i brojni razgovori koje je i za Vjesnik i za Vijenac vodio s nizom ljudi različitih profesija i još različitijih opredjeljenja.
Nešto više od dvadeset uvodnih ogleda, od otvorenog pisma Marinu Cariću još iz svibnja 1989. do zasebnih osvrta na kazališni i spisateljski rad četvorice umjetnika, a oni su Nino Škrabe, Ivo Gregurević, Pero Kvrgić i Goergij Paro, Tunjićevo su, recimo tako, estetičko-etičko očitovanje o kazališnim poslovima i poslu kazališnoga kritičara. Rječiti su naslovi njegovih programatski intoniranih ogleda: „Tradicionalizam i revolucionarnost podjednako nezdravi“ (2000.), „Kultura u zagrljaju politike“ (2001.), „U klopci politike“ (2013.), „Iznuđivanje hrvatske krivnje“ (2014.), „Vladati, a ne biti. Iznuđena inventura hrvatskog samozvanonog modernog teatra“ (2015.), „Baština i kontinuitet ili incidenti i modernitet. Skica za portret sadašnjeg hrvatskog teatra“. U njima Tunjić progovara kao svjedok i sudionik vremena dubokoga raskola, vremena u kojemu se politika vodi kao nastavak rata drugim sredstvima, da preokrenem glasovitu definiciju Carla von Clausewitza. Na hrvatskoj javnoj sceni, napose u medijima godinama i godinama vode se naoko svjetonazorski, ideološki, nacionalni i ini sukobi, motivirani zapravo željom političkih „elita“ da se domognu vlasti, što će reći da steknu kontrolu nad golemim državnim i javnim sektorom, nad otprilike 250.000 ljudi zaposlenih u njemu te nad novcem što se u njega usisava i u njemu obrće. Dakako da te sukobe jednako zdušno potiču i održavaju dvije najjače, ni po čemu osim po retorici različite političke stranke. Ta se podjela prenijela, iznimno uspješno nažalost, na sve razine javnoga života uključujući i znanost, i obrazovanje, i sport, i kulturu, dakako i kazalište te kazališnu kritiku. U toj je podjeli Andrija Tunjić kao kritičar zauzeo stranu, onu stranu koja je u političkom životu (trenutačno) brojnija i jača, ali je u kazalištu i kazališnoj kritici bila i ostala malobrojnija i slabija, na neki način i getoizirana. Postojan pa i “tvrd” u svojim stajalištima, on pojedine predstave, smotre i festivale, repertoarsku politiku javnih kazališta u Zagrebu i ostalim središtima, kazališne sezone, cjelokupno hrvatsko kazalište u proteklim godinama vrednuje s izabrane pozicije. Prihvaća i zagovara kazalište koje se zasniva na dobrom dramskom tekstu, prije svega domaćem, ali i stranom ako nas se na neki način njegova tema i problemi o kojima govori tiču. Prihvaća i zagovara kazalište koje se oslanja o nacionalnu baštinu, održava je, propituje, prevrednuje, ali ne ignorira i ne destruira. Prihvaća i zagovara kazalište u kojem glumci, redatelji i ostali suradnici uprizorujući neki dramski tekst zajedno rade na uzajamnu korist te korist autora i publike. Prihvaća i zagovara kazalište koje ne zatvara oči pred stvarnim problemima svoje uže i šire sredine – svojega kvarta, grada i kraja, svoje nacije – nego ih nastoji iznijeti pred publiku, rastvoriti ih, proniknuti u njih, ponovno i radi sebe i radi svoje publike. Prihvaća i zagovara kazalište koje se, kako kaže, bavi politikom, jer to mu je od davnine posao, ali ne dopušta politici da se njime bavi na onaj način na koji se politika rado bavi kazalištem podređujući ga svojim dnevnim interesima. (Ona politika, razumije se, koja i dalje pridaje važnost kazalištu, koja vjeruje u kakvu-takvu njegovu moć, a ne smatra ga „tvornicom zabave“ i ne otpisuje ga.) S druge strane, ne prihvaća, čak ni kad je s takozvane zanatske strane sve posve solidno izvedeno, kazalište koje je u ime globalizma, multikulturalizma ili neke druge vrijednosti „vrloga novog svijeta“ okrenulo leđa i vlastitoj tradiciji, i vlastitom kontinuitetu, i vlastitoj naciji. Ne prihvaća kazalište koje je savilo šiju pred konzumerizmom i deklarira se kao „samo zabava“, ali ni kazalište koje pozornost privlači „incidentima“. Ne prihvaća „samozvano moderno hrvatsko kazalište“, koje prema njegovu sudu ponajčešće nije ni moderno, ni hrvatsko, a ni kazalište. Ne prihvaća, ponovno njegovim riječima rečeno, „kazališni angažman u službi ‘politički poželjne umjetnosti’“, misleći pritom poželjnost s „jugoljevičarskih“ stajališta. Ne prihvaća kazalište u kojemu je vika zamijenila govor, u kojemu su redatelj i njegove ideje iznad svega i iznad svih, u kojemu se pod krinkom ne kritike nego relativiziranja „svega postojećeg“ zapravo negira samo jedan sustav vrijednosti, onaj koji Tunjić prihvaća i zagovara.
Ogledi popunjavaju prvih stotinjak stranica ove knjige. Na preostalih tristotinjak stranica čitateljstvu se nudi cjelovit pregled hrvatskoga kazališnog života, a on uključuje i mnoga gostovanja iz susjedstva, u proteklih petnaestak godina. O predstavama i njihovim tvorcima Tunjić sudi prema kriterijima koje je stvorio i kojih se pridržava – nekoga i nešto prihvaća i zagovara, nekoga i nešto ne prihvaća, kao što sam rekao, i u tome je postojan pa ne bi bilo teško sastaviti usporedne liste njemu poželjnih i njemu nepoželjnih osoba u hrvatskom glumištu – ali ih sve, bez obzira na konačan sud o njima, nastoji što bolje prikazati, opisati i raščlaniti, nastoji barem spomenuti njihove tvorce i sudionike te ih tako spašava od zaborava čak i kad ih osobno ne prihvaća.
Boris Senker
RIJEČI 3-4/2020.
Riječi,br.3-4/2020.
Drugi svezak časopisa Riječi, 2020. godine, počinje s poezi...
Više...
Riječi 2017/1-2
Na dvjesto stranica novi dvobroj Riječi donosi zanimljive književne, likovne i znanstvene prinose ... Više...
Riječi 2016/1-3
Za sve one gladne dobre domaće poezije novi trobroj časopisa Riječi sisačkog ogranka Matice hrva... Više...
Riječi 2015/3
Najnoviji četvero broj časopisa »Riječi«, na 226 stranica donosi iz zanimljivih prinosa iz pod... Više...
Riječi 2014/1-4
Tema broja posvećena je dramskoj književnosti a počinje esejom Organski glumački proces ili Scen... Više...
Riječi 2013/4
Bogat kolorit, životnost i lirski senzibilitet kista Vatroslava Kuliša na naslovnici (gost urednik... Više...
Riječi 2013/1
Tema broja: Boris Graljuk / Bojišnice i grobišta hrvatskih vojnika na karpatskom ratištu u
Više...
galerija fotografija
zadnja izdanja
Walter Friedrich Otto: Muze i božanski izvor pjevanja i kazivanja
Nakladnik Matica hrvatska Sisak, Sisak 2019.
Za nakladnika Tomislav Škrbić
Filozofska biblioteka „Hermes“, Knjiga Više...
Đurđica Vuković: Simetrija tišine
"Temeljena potka „Simetrije tišine“ je spoznaja o nesigurnosti, o nepostojanju odgovora na pitanja koja smo tijekom života postavljali, svi Više...