Matica Hrvatska :: Sisak

Andrija Tunjić:Pogled iza maske

Knjiga Pogled iza maske podijeljena je u dva dijela. U prvom su ogledi, koji su na­stajali u različitim povodima – ponekad kao reakcija ne jednu po nečem poticaj­nu ili izazovnu predstavu, ponekad na neku smotru ili neki događaj u kazalištu i oko njega, ponekad na dvije-tri nečim povezane predstave, ponekad na neku smjenu u kazališnim vodstvima – i u kojima Andrija Tunjić najčešće govori o na­čelnim pitanjima vezanim uz kazališnu umjetnost „danas i ovdje“, kako se to obi­čava reći, u kojima najjasnije i izlaže svoje stavove vezane uz ta pitanja, u kojima se predstavlja kao kritičar kazališta, a ne kritičar pojedinih kazališnih predstava. Napose u tim ogledima, a dijelom – koliko mu to ograničeni opseg dnevne kaza­lišne kritike dopušta – i u kritikama što slijede u drugom dijelu, on i pojedinačne predstave i današnje naše kazalište nastoji sagledati u cjelokupnoj složenoj mreži njihovih odnosa s drugim pojavama i zbivanjima u takozvanoj elitnoj i takozva­noj popularnoj kulturi, u društvu, u politici, u unutarnacionalnim i međunacio­nalnim prijeporima, u svjetonazorskim trvenjima. Posegnut ću za omiljenom mi metaforom Richarda Schechnera pa reći da i Tunjić predstave, kazališta i njiho­vo okruženje sagledava kao sve veća i veća gnijezda koja primaju jedno drugo u sebe. Predstavu tako vidi u gnijezdu kazališta, kazalište u gnijezdu kulture, kultu­ru u gnijezdu nacije, recimo. Prihvatit će i zagovarati ono što se jedno u drugom prikladno „ugnijezdilo“, neće prihvatiti ono što „iskače iz gnijezda“, a rezerviran je prema svemu što i svakomu tko, prema njegovu sudu, „gnusi u vlastito gnijez­do“ – kazališno, kulturno, identitetsko, nacionalno. Pri argumentaciji mu, uzgred rečeno, posredno pomažu i brojni razgovori koje je i za Vjesnik i za Vijenac vodio s nizom ljudi različitih profesija i još različitijih opredjeljenja.

Nešto više od dvadeset uvodnih ogleda, od otvorenog pisma Marinu Cariću još iz svibnja 1989. do zasebnih osvrta na kazališni i spisateljski rad četvorice umjet­nika, a oni su Nino Škrabe, Ivo Gregurević, Pero Kvrgić i Goergij Paro, Tunjićevo su, recimo tako, estetičko-etičko očitovanje o kazališnim poslovima i poslu ka­zališnoga kritičara. Rječiti su naslovi njegovih programatski intoniranih ogle­da: „Tradicionalizam i revolucionarnost podjednako nezdravi“ (2000.), „Kultura u zagrljaju politike“ (2001.), „U klopci politike“ (2013.), „Iznuđivanje hrvatske krivnje“ (2014.), „Vladati, a ne biti. Iznuđena inventura hrvatskog samozvano­nog modernog teatra“ (2015.), „Baština i kontinuitet ili incidenti i modernitet. Skica za portret sadašnjeg hrvatskog teatra“. U njima Tunjić progovara kao svje­dok i sudionik vremena dubokoga raskola, vremena u kojemu se politika vodi kao nastavak rata drugim sredstvima, da preokrenem glasovitu definiciju Carla von Clausewitza. Na hrvatskoj javnoj sceni, napose u medijima godinama i godi­nama vode se naoko svjetonazorski, ideološki, nacionalni i ini sukobi, motivirani zapravo željom političkih „elita“ da se domognu vlasti, što će reći da steknu kon­trolu nad golemim državnim i javnim sektorom, nad otprilike 250.000 ljudi za­poslenih u njemu te nad novcem što se u njega usisava i u njemu obrće. Dakako da te sukobe jednako zdušno potiču i održavaju dvije najjače, ni po čemu osim po retorici različite političke stranke. Ta se podjela prenijela, iznimno uspješno na­žalost, na sve razine javnoga života uključujući i znanost, i obrazovanje, i sport, i kulturu, dakako i kazalište te kazališnu kritiku. U toj je podjeli Andrija Tunjić kao kritičar zauzeo stranu, onu stranu koja je u političkom životu (trenutačno) broj­nija i jača, ali je u kazalištu i kazališnoj kritici bila i ostala malobrojnija i slabija, na neki način i getoizirana. Postojan pa i “tvrd” u svojim stajalištima, on pojedi­ne predstave, smotre i festivale, repertoarsku politiku javnih kazališta u Zagrebu i ostalim središtima, kazališne sezone, cjelokupno hrvatsko kazalište u proteklim godinama vrednuje s izabrane pozicije. Prihvaća i zagovara kazalište koje se za­sniva na dobrom dramskom tekstu, prije svega domaćem, ali i stranom ako nas se na neki način njegova tema i problemi o kojima govori tiču. Prihvaća i zagova­ra kazalište koje se oslanja o nacionalnu baštinu, održava je, propituje, prevred­nuje, ali ne ignorira i ne destruira. Prihvaća i zagovara kazalište u kojem glumci, redatelji i ostali suradnici uprizorujući neki dramski tekst zajedno rade na uzaja­mnu korist te korist autora i publike. Prihvaća i zagovara kazalište koje ne zatva­ra oči pred stvarnim problemima svoje uže i šire sredine – svojega kvarta, grada i kraja, svoje nacije – nego ih nastoji iznijeti pred publiku, rastvoriti ih, proniknuti u njih, ponovno i radi sebe i radi svoje publike. Prihvaća i zagovara kazalište koje se, kako kaže, bavi politikom, jer to mu je od davnine posao, ali ne dopušta po­litici da se njime bavi na onaj način na koji se politika rado bavi kazalištem po­dređujući ga svojim dnevnim interesima. (Ona politika, razumije se, koja i dalje pridaje važnost kazalištu, koja vjeruje u kakvu-takvu njegovu moć, a ne smatra ga „tvornicom zabave“ i ne otpisuje ga.) S druge strane, ne prihvaća, čak ni kad je s takozvane zanatske strane sve posve solidno izvedeno, kazalište koje je u ime globalizma, multikulturalizma ili neke druge vrijednosti „vrloga novog svijeta“ okrenulo leđa i vlastitoj tradiciji, i vlastitom kontinuitetu, i vlastitoj naciji. Ne pri­hvaća kazalište koje je savilo šiju pred konzumerizmom i deklarira se kao „samo zabava“, ali ni kazalište koje pozornost privlači „incidentima“. Ne prihvaća „sa­mozvano moderno hrvatsko kazalište“, koje prema njegovu sudu ponajčešće nije ni moderno, ni hrvatsko, a ni kazalište. Ne prihvaća, ponovno njegovim riječi­ma rečeno, „kazališni angažman u službi ‘politički poželjne umjetnosti’“, misle­ći pritom poželjnost s „jugoljevičarskih“ stajališta. Ne prihvaća kazalište u koje­mu je vika zamijenila govor, u kojemu su redatelj i njegove ideje iznad svega i iznad svih, u kojemu se pod krinkom ne kritike nego relativiziranja „svega po­stojećeg“ zapravo negira samo jedan sustav vrijednosti, onaj koji Tunjić prihvaća i zagovara.

Ogledi popunjavaju prvih stotinjak stranica ove knjige. Na preostalih tristoti­njak stranica čitateljstvu se nudi cjelovit pregled hrvatskoga kazališnog života, a on uključuje i mnoga gostovanja iz susjedstva, u proteklih petnaestak godina. O predstavama i njihovim tvorcima Tunjić sudi prema kriterijima koje je stvorio i kojih se pridržava – nekoga i nešto prihvaća i zagovara, nekoga i nešto ne prihva­ća, kao što sam rekao, i u tome je postojan pa ne bi bilo teško sastaviti usporedne liste njemu poželjnih i njemu nepoželjnih osoba u hrvatskom glumištu – ali ih sve, bez obzira na konačan sud o njima, nastoji što bolje prikazati, opisati i raščla­niti, nastoji barem spomenuti njihove tvorce i sudionike te ih tako spašava od za­borava čak i kad ih osobno ne prihvaća.

Boris Senker