Matica Hrvatska :: Sisak

Nakon iznimno posjećene i medijski popraćene izložbe Umjetnost u vrtlogu strasti, nemira i napetosti, upravo održane u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sve izložene umjetničke fotografije, reljefne slike i skulpture svjetski poznatog umjetnika Stephana Lupina u organizaciji Matice hrvatske Sisak otputovale su kako bi izložba poslije Zagreba u cijelosti bila predstavljena tome potresom teško ranjenom gradu. Ovo je gostovanje, stoga, humanitarnog karaktera i umjetnikova donacija lokalnom stanovništvu kako bi lupinizam, njegov vlastiti umjetnički pravac, pružio odmak od života bremenita brigom o budućnosti i dugoročnoj obnovi prostora Sisačko-moslavačke županije. Budući da je izložba preseljena u prostor Strukovne škole Sisak, umjetnik njome nastavlja misiju posvećivanja svojeg rada djeci i mladima potičući vlastitom umjetnošću kreativnost i upornost na njihovu budućem profesionalnom putu. Ovom prigodom također za aukciju donira sedam svojih vintage fotografija, u cilju da se prikupljenim sredstvima izravno pomogne djeci najpogođenijoj potresom.

STEPHAN LUPINO u svijetu je prepoznat po fotografijama New Yorka '80-ih godina prošlog stoljeća. Uz te su fotografije njegovi briljantni portreti, aktovi i modne fotografije objavljeni u prestižnima svjetskim časopisima kao što su Photo, Zoom, Vogue, King, Max, Playboy, L'Europeo, L'Espresso, Per Lui i mnogim drugima. Nemoguće je ne biti impresioniran plejadom slavnih koje je studijski portretirao – bili su to Billy Idol, Bryan Ferry, članovi grupe The Ramones, Frank Zappa, Malcolm McLaren, Grace Jones, Pelé, Joe Strummer, Rupert Everett, Terence Stamp, Malcolm Forbes i mnogi drugi. Pa ipak, u središtu njegove pozornosti oduvijek je bila i ostala snažna i emancipirana žena koja bez iznimke u sebi nosi nešto lutalački i nezemaljsko: njezina je zagonetnost u umjetnikovim očima stvorila mitsko biće, nikako ono koje poput Picassa treba uništiti, već ideal trajno uzdignut na pijedestal, odakle nikad nije prestala svijetliti u golemu Lupinovu umjetničkom opusu.

Budući da su Lupinova djela permanentni nositelji prijelomnih trenutaka širih razmjera, po povratku u Hrvatsku u vrijeme Domovinskog rata učinio je začudan zaokret kako bi se nakon uzbudljive njujorške umjetničke i noćne scene ciklusom Moji anđeli posvetio teško bolesnoj djeci kao metafori umiranja, tuge i nestajanja. Potom je išao još dalje te je odbacio i fotografiju ne bi li se u području kiparstva i slikarstva ponovno vratio motivu smatrajući da njime još uvijek ima nešto reći ako u njega ugradi sve spoznaje stečene u multikulturalnoj sredini te umrežavanjem različitih umjetničkih grana i medija kreira vlastiti umjetnički izraz. Čim je proširio područje svojeg djelovanja nastao je lupinizam – njegov vlastiti umjetnički pravac, pod čijim okriljem svako djelo nosi snažan pečat umjetnikove osobnosti.

Lupinovo stalno iskakanje iz tračnica isijava vječnom jurnjavom kako bi u jednome proživio nekoliko života, a na tom putu on neprestano iznenađuje svojim inovacijama i kreacijama dajući odgovore na svijet u kojem živimo. Zamijenivši posljednjih petnaestak godina fotografski aparat motornom pilom, čekićem, dlijetom, brusilicom, teškim i starim hrastovim drvom, željezom, broncom, stijenama i drugim robusnim materijalom, njegov prvi iskorak iz fotografije bio je u dizajn unikatnog namještaja, od kojega se osobito ističu monumentalni stolci-prijestolja posvećeni brojnim vladarima u širokome rasponu od Julija Cezara i Kleopatre, preko kralja Arthura, Napoleona Bonapartea, bana Josipa Jelačića, Georgea Washingtona i kraljice Elizabete, do Tita i Mao Ce-tunga, a nije zaobišao čak ni Vladimira Putina.

Pa ipak, za Lupinova je djela nedovoljno reći da vibriraju tek povijesne i aktualne rezonance vremena. Budući da je kao umjetnik duboko uronjen u stvarnost, on nizom svojih tematski povezanih ciklusa Peti element, Drugi svijet, Apokaliptični svijet i Kataklizma također smiono navješćuje svijet koji tek dolazi, u kojemu unatoč sumornoj stvarnosti on vidi ljepotu čak i kad likovnim jezikom progovara o apokalipsi na tragu distopijskog nadrealizma, u čijem se prostoru odigrava bespoštedna borba između dobra i zla. Kako pritom smatra da se zlo što ga je svijetu nanio čovjek ne može razvrgnuti, nije neobično da su mnoge njegove vitke skulpture sama personifikacija opakosti. Anticipacija je to budućnosti oblikovana u drvetu i metalu te oslikana na reljefnim platnima ispunjenima uznemirujućim likovima anatomski sličnima čovjeku u nadrealnom i postapokaliptičnom okruženju, no kako su njihovi osjećaji u cijelosti oslobođeni mržnje, u njima nema ni ljubavi, pa usprkos prigušenom erosu unisono zrače distanciranošću, otuđenošću i samoćom.

Od toga je nastao zaseban Lupinov umjetnički svijet karakterističan po ozračju strepnje i tajnovitosti, u kojemu njegova djela balansiraju između erosa i thanatosa, očaja i nade, svjesnoga i nesvjesnoga, stalnoga i promjenjivoga, stvarnoga i izmaštanoga, istine i zablude. Upravo je ta neobična lautréamontovska ambivalentnost omogućila smjestiti Lupinov opus u prostor i vrijeme kako bi ova izložba iznjedrila neočekivane analogije s drugim umjetnicima iz posve različitih umjetničkih grana i medija, ali i nekih posve drugih epoha, bacajući tako novo i originalno svjetlo na njegovo stvaralaštvo.

Riječ je o „duhovnim preletima u dugoj spirali vremena koji uznemiruju san sebi sličnih“, a u tom vrtlogu – koji je u umjetnikovim očima iznjedrio ocean kao prebivalište samog kneza tame – Lupino se poput francuskih nadrealista odrekao antike čak i onda kad progovara o njoj. Njegove dinamične siluete podjednako pripadaju i zračnome i podvodnom svijetu preobražavajući se u mitološko-alegorijske motive koji će – kao u Agoniji anđela ili mitskoj Ondine – često padati umjesto da se uzdižu izazivajući tako nevjericu u oku promatrača. Riječ je o autentičnoj europskoj mitologiji iz koje potječe srednjovjekovna estetika Lupinovih arhaično-futurističkih monumentalnih djela, a kako ona nastaju iz teškoga, muževnog materijala, njegovi robusni križevi zrače viteštvom, dok izdužene skulpture nalik ranogotičkima lebde hodajući na prstima poput balerina, bolno svjesne da će čovjek demonima uvijek bacati samo anđele. No upravo će vječni sraz raja i pakla iznjedriti Vatrenog anđela, dok će antička Venera, rođena iz mora, u umjetnikovoj interpretaciji dobiti krila i konačno uteći oceanu odletjevši u beskraj nebeskog plavetnila.

Brojne drvene skulpture nastale u istom razdoblju imaju aplicirane metalne dijelove te su najčešće posvećene ženi kao pravoj vitezici, jer Lupino je dovoljno oštrouman da zna kako je svijet primarno stvoren za muške osvajačke pohode, dok je ženi ostavljeno osvajati osvajača, i možda su zato njegove apstrahirane skulpture uvijek u borbenom oklopu štiteći istodobno svu složenost ženskog bića. Osim toga, na svojem umjetničkom putu on kreira sintezu zraka, vode, zemlje i vatre vraćajući nas u pandemiji koronavirusa praiskonskim elementima, da bi na pragu izlaska iz svjetske krize u ženi ponovno pronašao izvor nade i ljubavi. Tako u današnjem svijetu, u kojemu po njemu nema istinske ljubavi osim izvorne majčinske, on oblikuje Majku hraniteljicu, Madonu i dijete te Ženu maslinu pokazujući da ni u jednom trenutku ne možemo pobjeći vlastitoj podsvijesti, u kojoj – ma koliko stari bili – uvijek smo u majčinu krilu. Ipak, s obzirom na to da upravo umjetnici moraju prednjačiti u duhovnosti, spomenuti su majčinski motivi Lupina vratili sakralnim temama, od kojih Posljednja večera treperi na platnu velikih dimenzija kako bi od morskog kolorita i podvodnog loma svjetlosti oblikovao Kralja nebeskoga i dvanaest njegovih apostola vrativši tako ocean praiskonskoj dobroti.

Čak ni u prošlosti nije bilo mnogo umjetnika poput Stephana Lupina kojemu je svaki izbor oduvijek bio pitanje života i smrti, svojstveno svima koji se ne mire prosječnošću. No upravo je zato uzbudljivost njegove umjetnosti analogna nepredvidljivosti njegova života, a iznad svega trebalo je hrabrosti nekoliko puta samoga sebe rušiti sa svjetskog vrha na samo dno, među početnike, da bi nakon što se stropoštao svaki put spremno ustao. Lupinizam je, stoga, u svojim nasrtajima na uživatelja baš poput oceana, jer svakim svojim stvaralačkim činom on poput vala proždire prethodni odlažući ga u najdubljim zakutcima svoje mračne nutrine ne bi li na svjetlost uvijek iznova iznjedrio nešto posve novo i neočekivano, što se u svojoj biti sastoji od fosforne pjene i slavljenja života u svoj njegovoj veličanstvenosti. Stil je to koji stil nije, jer kad bi kao u prošlosti on i dalje bio estetskim načelom, umjetnik bi izgubio apsolutnu stvaralačku slobodu, a publika bila prikraćena za ples na površini, čiji istrzani ritam stalno donosi obrat podsjećajući nas kako je malo umjetnika tako smiono svakim svojim postupkom odbacivalo sve što je prije toga posjedovalo. Budući da je lupinizam proizišao upravo iz umjetnikova života, jedno je sigurno: Lupino se nikad neće nasukati na svojoj umjetničkoj zadaći, i zato poslije velikog uspjeha u Gliptoteci u budućnosti od njega možemo očekivati još mnogo kreativnih i umjetničkih iznenađenja.

                                                                                                                                                  Izvadak iz teksta objavljenoga
                                                                                                                                      u publikaciji izložbe održane u Gliptoteci HAZU