Matica Hrvatska :: Sisak

Plaketa sv. Kvirina 2024. Goranu Remu

(obrazloženje u povodu dodjele Nagrade sv. Kvirina za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu – Goranu Remu)

Književni je opus Gorana Rema (1958) bogat, kompleksan i raznovrstan. Čini ga nekoliko desetaka autorskih knjiga, brojne priređene i uređene publikacije, više stotina znanstvenih i stručnih članaka te nekolicina medijskih radova u kojima se književno pismo prepleće s glazbom, likovnošću, filmom, stripom, konceptualnom umjetnošću i sl. U središtu tog opusa je poezija. Rem je s jedne strane pjesnik, a s druge tumač poezije.

Objavio je deset zbirki: Ženitva (1977), Post ili past (1985), Agregacija slova (1985), Jesenji metak (1985), Dobre oči tvoje (1996), Intima (2005), Film (2005), Nikada i sad (2006), Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju (2011) i Pauline pjesme u prozi – ja sam Saga (2017). Remova lirika istodobno sadrži impulse modernističke ekskluzivnosti (jer istražuje jezik i oblik pjesme, poziciju subjekta i mogućnosti komunikacije) te impulse postmodernističke trpeljivosti (jer se nerijetko artikulira na terenu već postojećih tekstova, diskurza i artefakata). Njegova je lirska senzibilnost izrazito intermedijalna (danas bi se kazalo multimodalna), ona pretpostavlja krajnju slobodu pisanja, neočekivane govorne događaje koje stvarnost ne proizvodi niti obvezuje. Kritičari su istaknuli da je riječ o autoru koji „prepušta tekstu da se sam piše, jeziku da se sam plete” (I. Gajin), koji uživa „u igri elastičnošću jezičnoga znaka” (S. Jukić), koji pribjegava „slojevitoj igri izmještanja i umnožavanja autorstva” (M. Pogačar), najposlije koji gradi „granični književni protusvijet ležerno počinjenih prevrata na relaciji stvarnost – iracionalno” (F. Nagulov). Goran Rem je u pravom smislu pjesnik kvorumaš, jer neprestance radi na uspostavljanju svog traga razlike prema generacijskim i negeneracijskim kolegama.

Pojedine Remove knjige u svojoj cjelovitosti i konceptualnoj dorađenosti nisu nužno ogledne, ali postupcima i alatima, usmjerenošću na jezik i različite (post)izme zrcale autorove opsesije i interese. Zanimljive su u tom smislu knjige Film i Intima, objavljene u istoj, 2005. godini. Zbirka Film višestruko se referira i oslanja na vlastito ime, „film“ je u podlozi njezina trajanja i odvija se na njegovoj vrpci igra svjetla i sjene, zvuka i pamćenja – traju prizori koji su iz različitih razloga dobili svoj diskurzivni oblik. Imena ljudi i njihovi pokreti, rečenice, interesi, njihov predvidiv i konačan put ususret nevidljivoj slici sudbine u Filmu stječu pravo na ponovljivost, re/aktualizaciju. Neoznačeno i gubitak početak su zbirke Film – na čitatelju je da prođe njegovim kadrovima i sekvencama te da na rubu ili na putu u središte kojeg više nema učita ponešto od one srodnosti koju dijeli sa svijetom koji je stjecao i u kojem je potrošio prijatelje, imena roditelja, rodbine i svojte i zamijenio ih za druge riječi, žetone, vlakove i putovanja: „Vlado stoji u vratima, po prvi put, znatiželjan,/ u kratkim hlačicama/ i pogađa ga grudva, pa/ onda već i uvijek/ više ne izlazi/ sve dok/ ne upozna Nikolu Periškića, pa hejhaj/ drmaju i šubaru i cviće.“ (Crying time, krajnje vrijeme)

Intima bi bila čitljiva iz svoga punoznačnog i višestruko lomljivog naslova da nije istodobno unutar same sebe određena trpkošću i naporom da se re/konstruira mjesto vlastitoga govora u svakodnevici. Taj govor nalik je prolazu između izgovorenog i neizgovorenog, prešućenog, škrtog dodavanja riječi, poluriječi, podrazumijevanih skraćenica ili deminutiva, umanjenica za nevoljkost i veličinu mogućih pustolovina. Prijelaz iz stanja govorenja i prekida, upotreba sintakse i podvrgavanje neizrečenom, autoreferencijalnost i upotreba drugih tekstova i njima pripadajućih imena upućuju na područja gdje se ipak brine o tekstu, o njegovu tijelu. Grade se zapreke za jednostavne izlaske, oblikotvornost u tekstu potvrđuje sposobnost vladanja svijetom u kojem se razlike između stvarnog i nestvarnog brišu, jer „sutra sam u snu ali ostajem nevidljiv“. Govor koji se htio dohvatiti, fragmentaran i svakidašnji, upisao se u vlastito tijelo, tijelo pisma, vlastiti privid intimnosti: „otputovao sam, reći će, ali još uvijek povirujem.“

Na koncu valja istaknuti da je za pjesničku republiku iznimno važno i Removo stručno bavljenje poezijom, upravo njegove znanstvene studije, antologije, kritičarske i esejističke knjige te priređeni zbornici. Spomenimo samo studije Poetika brisanih navodnika (1988) i Koreografija teksta (2003), antologiju Pogo i tekst (2011), knjige kritika Zadovoljština u tekstu (1989) i Retorika kritike (2010), zbornike posvećene Ivanu Slamnigu i Bori Pavloviću te priređene izbore iz pjesništva Dobriše Cesarića, Josipa Stošića ili Milorada Stojevića. U govoru o poeziji Rem je razvio jedinstven diskurz koji združuje inovativno pojmovlje, poosobljenu esejizaciju teorijskoga koda i nerijetko opuštenu kolokvijalnu frazeologiju. On je među prvima u našem kulturnom prostoru inzistirao na pojmovima poput metajezičnog pjesništva, intermedijalnog pjesništva, panonizma i sl.

Pjesničko je iskustvu Gorana Rema izrazito individualizirano i rafinirano. Vrijedi ga upoznavati i vraćati mu se. Ova je nagrada među ostalim poticaj na čitanje Removih stihova i lirskih nazora. (članovi žirija: Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović i Đurđica Vuković)

„Mali Kvirin“ ide u ruke Josipa Čekolja

Obrazloženje nagrade Kvirin za mlade pjesnike

Josip Čekolj rođen je 1999. u Zaboku. Odrastao je u Donjoj Stubici. Pohađa diplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer kroatistika i etnologija i kulturna antropologija. Dosad je objavio pjesničku zbirku "Junaci i zmajevi u zalasku" , te roman i slikovnicu u izdanju kuće Mala zvona. Nagradu Kvirin dobiva za zbirku "Dječak pred žetvu". Knjiga je inače objavljena u izdanju Naklade Jesenski i Turk 2023, kao rezultat pobjede na natječaju "Na vrh jezika" za najbolji pjesnički rukopis 2021. godine autora do trideset pet godina starosti.

"Dječak pred žetvu" pažljivo je strukturirana knjiga, u tri ciklusa u obliku epistola, koja donosi  mitopoetiku u kojoj su sadržaji posredovani mitemima, a prikazuju se ruralni ambijent iz moderne perspektive i transgeneracijska trauma. Osim navedenog, biblijski su motivi također posrednici mitskog inteksta. Pojavljuju se paralelno kajkavski idiom i hrvatski standardni jezik pri čemu kajkavština simulira prianjanje uz lokalno okruženje. U stilskom smislu, vidljiva je  izrazita ekspresivnost pjesničkih slika. Osim mitopoetskog sloja prisutan je i (anti)politički sloj koji služi kao indikator subverzivnosti jednog starog, na nejednakostima sačinjenog svijeta.

Zbirka je nastajala u razdoblju korona pandemije i u njoj se stoga vide tragovi prolaznosti, ranjivosti, politici, smrti. Riječ je o vrlo zrelom rukopisu, autoru koji svakom svojom knjigom pomiče granice u svom pisanju, istražuje jezik, etnologiju, stvarajući antropoetiku nadrealnog svijeta koji je toliko slikovit da čitatelji stječu dojam kako je riječ o ekfrazisu, opisu slika naših naivaca ili pak suvremenih slikara koji posebnom vještinom dočaravaju taj svijet između sela i grada, fatalizma i aktivizma, između neba i zemlje...

Važno je naglasiti kako je slikovitost sastavni dio mitopoetike, a s obzirom na razvijenog tog sloja mogli bismo Čekoljevu zbirku pripojiti iskustvu pjesništva slikovnog mišljenja, kako to naziva Sanjin Sorel tipologizirajući pjesništvo 90-ih. U našoj suvremenosti Čekoljeva zbirka "Dječak pred žetvu" prianja uz mitopoetsku liniju koja je već razvijena u poeziji Marije Dejanović, Monike Herceg i Denisa Ćosića.

Zbog svega navedenog, proglašavamo Josipa Čekolja kao dobitnika Kvirina za mlade pjesnike 2024. godine. ( članovi žirija: Darija Žilić, Tin Lemac i Đurđica Vuković)

Nagrade će biti dodijeljene na 28. Kvirinovim poetskim susretima, koji će se održati u Sisku od 7. do 9. lipnja 2024.