Matica Hrvatska :: Sisak

Uz brojne prozne i publicističke knjige te drame i radiodrame, Valent je objavio sljedeće zbirke pjesama: Leptiri arhetipa (1980); Zadimljena lopta (1981); Koan (1984); Slatki automati (1990); Erektikon (1990); Rupa nad rupama (1995); Plava krv (1997); Jazz, afrička vuna (2001); Neuro-Neuro (2001); Demonstracije u jezgri (2004); Tihi alati (2008); Pustinja (2015); Otvorena rosa (2017).

U Valentovoj poetičkoj nestalnosti stalna je strategija, gesta, istraživanje tekstualnosti. Pjesnikova je namjera autorski intervenirati, umiješati se, biti bez autocenzure, pisati i misliti proturječno, provokativno, meandrirajući i polemizirajući, služeći se citatom, parafrazom, ironijom i ponekom samoironijom u vlastitoj i o vlastitoj pjesničkoj radionici. Opsjednutost opscenošću, seksualnošću i njezinim figurama upisuje se i čita iz perspektive onoga Drugog, onoga koga se može (i treba, misli pjesnik) sablazniti i uznemiriti. Vibrantnost Valentovih urbanih elegija živi od opasne potrošivosti koja se nadoknađuje novim i novim artiklima, koja se obznanjuje i tematizira, čineći autora, pjesnika glavnim likom, protagonistom propasti svijeta. Ili ga pretvara u kroničara, dokumentarista urbanoga koje nestaje, kao što nestaje svijet pred našim očima – u fragmentu, u znaku, u označivanju. Možda baš zato, koliko god htjela biti provokativna, opscena ili šokantna, Valentova se poezija umiče melankoliji, interludiju, danima i noćima, približava se pomirljivu rječniku ljubavi. Riječi koje je već (odavna) usisao, potrošio, ta poezija ponavlja, doziva, izgovara i uzvikuje „glasom sentimentalnog proroka“.

(Samo)ironična Valentova izjava da je on nastavljač danas gotovo prigušene lirske struje Dragutina Tadijanovića i Dobriše Cesarića pripada onoj vrsti iskaza koji u svojoj nevjerojatnosti pogađa ili, barem, iznenadno dodiruje i miluje skriveno naličje njegova teksta. Autoru je stalo da unutar ezoteričnog okvira, koji živi od temeljnih tematskih čvorišta (život, življenje i ljubav, seks) proizvede „pulsirajuće vibracije“ i „energetske poruke“ između hinjene mladosti i skromnosti, s jedne, i zebnje i divljine, s druge strane.

Knjiga pjesama Plava krv, primjerice, govori o načinu na koji se vlastita pjesnička praksa premješta s prokušanih i potrošenih modela na izazovnije i čitateljski uzbudljivije narativne dionice. Riječ je o naporu samodekonstrukcije, ali i o institucionaliziranju vlastitoga pjesničkog glasa, koji je započeo daleko ranije. Leptiri arhetipa i Koan razrada su ideja tzv. semantičkog konkretizma, palimpsestno ispisivanje naplavina jezika, gdje se tragovi zagubljene i pomaknute jezične matrice, radovi na njoj i oko nje, upisuju kao „nova osjećajnost“, kao sretna potvrda pada ili demistifikacije tzv. velike priče (velike Povijesti). Pjesnik je traži i stvara pukotine između uhodanoga reda jezika i stvari. Sumnjivi dosezi i manirizam, koji su na scenu doveli nespretne mehaničke ponavljače tehničare, natjerat će pjesnika-protagonista da potraži izlaz iz predvidive označiteljske igre, da dekonstrukciju jezika i njegovu tvorbenu protežnost provjerava izvan kontrolirajućeg tematiziranja teksta. Rupa nad rupama i Slatki automati znatno mijenjaju repertoar i registre u Valentovu pjesničkom arhipelagu: rock-balade, revitalizacija i proigravanje „biblijskih“ referenci… Put do jezgre, do milerovskog seksusa, neksusa i pleksusa odvija se u narativnijim formama, nastojanjima da se iz preslagivanja fragmenata imenuje novi-stari svijet, da se otkrije djelotvornije, terapeutski spasonosnije iskustvo pisanja. Uostalom, i sam Valent piše: „Budući da poezija, naročito ne moja, nije nužno samokaritativna oaza već je ujedno brisani prostor bića, sada nastojim oko energije pluridimenzionalnih istina“.

Ideja o pisanju poezije kao replici pokretne trake zavodljiva je i privlačna zbog mogućnosti prijenosa i montiranja nepodudarnih fenomena i radnih praksi teksta. Njezinoj drugoj strani, njezinu skrivenom licu, njezinu udarcu u pleksus proizvođača na polju jezika, vraćamo se u Valentovoj poeziji drugim putem. Sveprisutnost i neupitnost pjesnik gradi poništavanjem postojećeg (kulturalnog, društvenog) kanona, ne pitajući se o posljedicama prevrednovanja svijeta i stvaranja novog konteksta. Kao da je otpor spram institucija, banaka, kanona vjerovanja i fetiša dovoljan zalog za pojavljivanje i preživljavanje pjesničkog teksta. On, “Direktor Svih Latica”, stvaralac mekih i nesigurnih struktura, protivnik povijesti i dugoročnosti doznačuje, ili označava, ono što je vjera u tijelo i „sposobnost širenja sretnih trenutaka“.

Priručni inventar i ansambl koji podupire Valentov projekt u rasponu je od flore i faune supkuklturalnog polusvijeta do priručnih imena i frazema literature, likovnosti, filma, rockenrolla i ginekološko-operativnog sektora, od ljubitelja opscenoga do pornovoajera. Međutim, ovdje nije riječ o glavi koja zagriza u vlastiti rep već o izgradnji i očuvanju tijela pjesme, izgradnji pokretne matrice pisanja. Riječ je o ideji poezije kao putujuće, projektivne trake na kojoj – izloženi – putuju žene, predmeti i stvari.

Valentova poezija nerijetko je prostor u kojemu neobuzdano svijetle i smjenjuju se s mrakom zaštitni znaci novih tehnologija, ideje o mjestima boljeg i vitalnijeg života, prostori obećanja o konačnom dodiru sa željenim. Taksativno su mogu pobrojati nosive senzacije urbanog okoliša, u srcu grada, u svom nosivom (javnom) značenju nude se i prikazuju kao važeća oznaka vrijednosti. „Tihi alat“, u njegovu slučaju znači stišanost u rasporedu mjesta na kojima producira sliku vlastitoga lica, istražujući neobrađena područja „glamura, psihoze i povijesti“. Svakom od navedenih područja pripada važno mjesto u spisateljskoj autobiografiji, jer sa svakom novom bolešću svijeta on prokazuje vladajući poredak stvari. Poredak koji se mijenja i urušava, mijenja lica i maske, poredak koji se propituje novim jezikom, govorom koji će i sam biti zahvaćen nestvarnim sjajem stvari, imena, tehnologija...

Valentov se lirski govornik pojavljuje kao sudionik promatrač, koji sa stanovitom blagošću i prikrivenom ironijom pristiže na mjesta neuroza i prolaznosti. On je bezosjećajni sudionik u prolaznosti, ali i njezin uporni kroničar, koji sustavno pribavlja dokaze o životu ulice i njezinim protagonistima. Nerijetko je i subjekt i nosivi lik; čak i kada posuđuje ili uzima glas drugoga, druge, redovito se upliće u živote drugih, skriva iza tuđih izjava, podmeće svoje riječi drugima. Upisuje se tako u tekst, jer bi želio izbjeći beznačajnost sutrašnjice, neizvjesnost budućnosti. On izranja u takvu prikrivanju i opisu kao umorni vlasnik „tihog alata“, melankolični tehnolog i znalac nosiva značenja trenutka. Trenutka na ulici, u gradu, u drugim jezicima. Nije važno: je li to blog, internet, politička korektnost? Mijenjaju se paradigme i teorije, unosi u tijelo pjesme novo nazivlje, ali ugrađivanje drugih praksi ne remeti gibljivost pjesme, ne odvodi u pamflet ili proglas. Riječ je ponajprije o prisutnosti, sudjelovanju u akciji, u skandalu, u opscenosti koja je ponekad iznad strategije i konfiguracije teksta.

Milko Valent, pjesnik, prozaik, dramatičar, esejist i kazališni kritičar, koji se samouvjereno uvrstio među „najveće frajere u hrvatskoj poeziji“, u jednom je razgovoru naglasio da pisanje poezije ne trpi skromnost i da je na prvom mjestu „moje pisanje“. Ideja da Milko Valent bude ovogodišnji laureat 26. Kvirinovih poetskih susreta nagrada je svemu onome što takvo uvjerenje i takvu pjesničku praksu čini iznimnim doprinosom hrvatskome pjesništvu.

Miroslav Mićanović