Matica Hrvatska :: Sisak

Obrazloženje

Branko Maleš je objavio sedam pjesničkih knjiga: Tekst (1978), Praksa laži (1986), Placebo (1992), biba posavec (1996), Trickster (1998), Vertigo (2010) i Mutno (2017). Javljao se i u ulogama dramatičara, kritičara, esejista, antologičara i kolumnista o čemu među ostalim svjedoče knjige Zbornik off poezije (ur., 1979),  Crveni zec (1989), Goethe u samoposluživanju (s D. Karamanom, 1989), Treniranje države (1994), Vani i unutra (1995), Prozori spavaćih soba (1997), Male ljubavi (2000), Razlog za Razliku (2002), Poetska čitanka suvremenog hrvatskog pjesništva (2010) i Poetske strategije 20. stoljeća (2010). K tome priredio je dvadesetak kritičkih izbora iz djela hrvatskih pisaca te uređivao novine i časopise u rasponu od Republike i Mosta do Oka i Heroine.

Maleševa prva zbirka Tekst kreativno je sažela i artistički radikalizirala nastojanja pjesnika tzv. gramatološkog obrata naglašavajući proizvodnu narav poezije i znakovni karakter svijeta. Autor kritički propituje jezični materijal, konstruira i destruira, ironijski parafrazira i razgrađuje poznate diskurzivne obrasce. Pjesnički je tekst otvoren raznovrsnim dopisivanjima, neodređen i slojevit, a njegov jezik obilježavaju zvukovna gestualnost i aluzivne semantičke mrlje. Zbirka Tekst godinama je čitana kao ogledni primjer tzv. semantičkog konkretizma, poetičkog rukavca koji je upravo Branko Maleš imenovao, eksplicirao i zagovarao. Kasnije Maleševo pjesništvo, počevši od Prakse laži, pretvara se u zarazno postmodernističko oblikovanje ekskluzivnih malih svjetova. Njegov stih „sve je tema“ promeće se u prestižnu stvaralačku devizu, u krilaticu koju će mnogi mlađi pjesnici s pravom razumijevati kao poziv na promjenu statusa samog lirskog čina. Maleševe novije pjesme pune su uskličnika, zareza, velikih brojeva i oksimoronskih spojeva. Poetsku sintaksu karakteriziraju kratki stihovi, stalna opkoračenja i neočekivane cezure. Budući da se njegov subjekt lišio zadanih smislova i bilo kakve stvarne moći, on se nerijetko narcisoidno upisuje u tekst fingirajući pritom magijsku gnomičnost kakvog šamana.

Maleševa je lirska jezična politika usmjerena protiv konvencionalne retoričnosti, osobito protiv metafizičkog potencijala tropa. Primjerice u zbirci Mutno njegov subjekt ustvrđuje: „metafora je nestala/ u meksičkom sutonu“. Iza te tvrdnje ne krije se pjesnikovo odricanje od tehničkog mehanizma metafore nego od metaforičkoga mišljenja koje se oslanja na teoriju zamjena i napredovanje pomoću sličnosti. Pjesnik naime obilato koristi tehniku metafore, i to one atribucijske, jer mu omogućuje posve slobodno asociranje i ludičko povezivanje bilo koja dva entiteta (npr.: sintaksa je prvi psihijatar, narančasta bundeva/ je zastava i/ juha). Dapače njegova je lirska sintaksa teško zamisliva bez (metafori bliske) poredbe. Maleševa je poredba euforična, artistična i mistificirajuća – u njoj su združeni poetika očuđenja, dosjetka i vitalizam (npr.: čaj plače kao nesigurna/ migrena, budite bezobrazni/ kao kiša s kišobranom, sloboda se sužava kao suknja).

Poetički korijeni Maleševa lirskog iskustva nalaze se u tradiciji avangarde, nadrealizmu i pjesništvu iskustva jezika, a njegovo teorijsko utemeljenje u semiotici i dekonstrukciji. Kritika je Maleševu poeziju okarakterizirala kao „sinkretičnu“ (Milanja), kao „štivo prekoračenja“ (Mrkonjić) te joj pripisala antropologičnost i vitalizam kao bitne oznake. Pjesnički tekst Branka Maleša brisani  je prostor na kojemu se susreću i preosmišljavaju raznorodne proizvodne prakse i strategije (npr.: videospot, reklama, rock glazba, pop art, citat, dosjetka itd.). Taj je tekst intermedijalan, mikrotematičan, iza njega stoji logika pastiša koja u isti tren afirmira i osporava, ponavlja i mijenja. Pjesma u Maleševoj izvedbi mistificira sam čin pisanja, usredotočuje se na fragment, pokazuje interes za obično i svakodnevno, a događa se u vrtoglavoj anagramskoj igri označitelja koja lirski govor lišava mimetizma i približava ga „čistoj“ umjetničkoj gesti.

Sve u svemu, lirski opus Branka Maleša jedinstven je događaj hrvatskoga pjesništva, jedan od onih koji se pamte i koji kulturu kojoj pripadaju čine boljom.

Krešimir Bagić