Matica Hrvatska :: Sisak

Obrazloženje

Zbirka počinje i završava poemama, a unutar toga podijeljena je na četiri ciklusa: zmijske smrti (podrijetlo), ptičje smrti (bijeg), mačje smrti (izbjeglištvo) te zečje smrti (povratak). I kao da se u tim ciklusima opisuje i ciklus života jedne obitelji koja je prisiljena tijekom rata napustiti dom, pa mu se ponovo vraća. Uz tu temeljnu potku, otvara se i poetsko propitivanje prošlosti, hereditarnosti koja u sebi sadrži elemente odmaknutnosti, čak i predestiniranosti. Herceg piše veristički precizno, ekspresionistički dojmljivo, a posebno mi se važnim i začuđujućim čini to preplitanje ljudskog i životinjskog svijeta koje se događa na metaforičkom polju. Nastaju hibridni oblici, slike koje pokazuju kako je ta dva svijeta gotovo nemoguće razdijeliti, pa kod čitatelja može nastati i neugoda zbog jakih prizora u kojima se čini da je riječ o bajci, šamanističkoj poemi, fantazijskoj priči u kojoj ne postoje jasne granice između svjetova. I sam prostor  šume je posve personificiran, pa začuđuje i taj način kako šuma komunicira sa čovjekom. A ljudi dobivaju oznake životinja i biljaka, pa se događa nastajanje posebnog svijeta u kojem su prividno zamijenjene funkcije i oblici, a sve to stvara dojam zapravo cjeline, onog jedinstva koje je postojalo u mitskom svijetu u kojem su i ne-ljudski svijet nastavale duše,  odnosno svijet prije stvaranja znanstvene svijesti.  Upravo iz prve poeme treba izdvojiti stihove koji to najbolje oslikavaju: „dno jeseni/mjesto je na kojem se budimo/vrelih tabana/probodeni rebrom bukve/uvijek propupamo“. 

Monika Herceg svoje pjesme gradi gotovo matematičkom preciznošću,  prati mijene u prirodi i mijene u životu čovjeka. Miješaju se lirične slike iz djetinjstva i miris jeseni, prožet prizorima smrti ili nagrizanja, ugriza, uboda, izjedanja. I kao da se u tim dojmljivim analogijama mikrokozmos i makrokozmos povezuju kroz slike propasti i kraja. I kao da se unatoč općem rasapu želi zadržati neki smisao života, ocrtati neki puni krug, koncentrična kružnice, zdrava jezgra. Velike zelene zmije koje se pojavljuju oko kuća postale su već kao stražari, one „prezimljuju kao mi“, pa se neraskidivim čini to supostojanje, taj egalitarni pristup svemu živom koji može izazvati  zapitanost o samoj prirodi čovjeka, o esenciji života. Posebno je zanimljivo kad autorica opisuje život svoje obitelji, na neočekivan način stvara atmosferu fatalnosti, jer sitni događaji  iz prošlosti ili pak prirodne pojave dobivaju hiperbolički važnu ulogu, koja iznimno utječe na život ljudi i na njihove sudbine, stvarajući čuda. O tome lijepo govori pjesma „Gromovnik“. Temeljno mi se čini upravo to da Monika Herceg u svojoj poeziji prelazi granicu ljudskog, biljnog i životinjskog svijeta, pa nastaju neobični oblici i metamorfoze koje kao da su kozmogonije, ili kao da je riječ o svijetu magije (spominju se uroci, prokletstva), a nije slučajno da autorica spominje i sintagmu „početak svijeta“, jer kao da se i radi o stvaranju slike koje su praiskonske. Nestaju i granice između vanjskog  i unutrašnjeg svijeta, između doma i šume, pa stoga i svijet o kojem piše je jedinstven, bez javnog i privatnog, kao neki kaos iz kojeg se tek treba doseći red. Uostalom, iskustvo izbjeglištva i jest oblik ispadanja iz reda, napuštanje oblika dotadašnjeg života, gubljenje građanske egzistencije, pa stoga nije niti slučajno da se govori o prostoru  izvan društvenog vremena svijeta. I Lipovec je uočio da je smrt jedna od centralnih osi, a posebno važno je to da je smrt shvaćena „kao dio stalnih kružnih životnih procesa“. U tom smislu, prizori smrti ujaka ili ostalih članova obitelji, pisani su bez povišene emotivnosti, prezicno. U metaforici se miješaju slike organskog i anorganskog, npr.metci i bilje, a sve to još više pridonosi stvaranju osjećaja kao da se sve to moralo dogoditi, pa samo treba prihvatiti smrt, raščetvoriti je, kao što to već seljaci rade kad ubijaju životinje zbog prehrane. O tome sjajno govore sljedeći stihovi: „rezali su drveće kao svinje/i ponekad se činilo da više krvi isteče/kad hrastu prerežu povezanost s tlom/nego kad svinju objese/ da izađe iz nje/ostatak smrti.“(pjesma „Rast“). Svakako bih izdvojila pjesmu „Rast“ jer u njoj se spominju i grad i željezara kao „složeno biće koje je hranilo svu svoju djecu“. Sam pak grad dobiva oznake bolesti („širi se kao tuberkuloza“), sve je to prostor u kojem sve buja, raste, probija se (nije slučajno da se ta riječ često spominje), pa je nemoguće odrediti smjerove, označiti prostor urbanog.

Sve su to smrti koje se povezuju i, pokazuju kako je smrt dio svakodnevnice. Baš u tim rustikalnim prizorima smrti, povezivanje seoskog s božanskim, Herceg se približila slikama ruskih avangardista. Treba istaknuti i autoričin smisao za stvaranje atmosfere, koji nastaje nizanjem slika vezanih uz zemlju, godišnja doba, prijelaze; pretvorba riječi u misli, tijela u bilje, životinje u čovjeka. I sve se te preobrazbe događaju u jeziku koji začarava i pretvara sve u biosustav u kojem svi paralelno supostoje. U pjesmama koje govore o obitelji, autorica prati sve te neobične sudbine, nasljedne osobine, koje govore o odmaknutosti, ludilu, obilježenosti, govori o zbližavanju sa zemljom, ali i o bliskom doticaju između živih i mrtvih, koji komuniciraju. O ciklusu ljudskih i životinjskih smrti ponajbolje govori pjesma „Zečje smrti“, a o tom kauzalitetu svjedoče stihovi: „smrt kojom hranimo druge/ponkead se nehotice/vrati i u nas“. Zbirka nosi naziv prema sintagmi iz pjesme „Ptičje smrti“, a te početne koordinate su vraćanje u normalu, ravnotežu, izlazak iz tjesobne zime ili jeseni, pod kojima je zemlja tmasta, a nebo teško, pa se čovjekova egzistencija čini još strašnijom. Poetiku Monike Herceg mogli bismo  označiti i kao poetski magijski realizam, magmu u kojoj se miješa metafizičko s fizičkim, tvarnim, u kojem ljudi žive u nekom posebnom ekosistemu, izvan vremena, kao divlje zvijeri koje su ispale iz uređenog svijeta. Nije slučajno da i sama autorica ističe u pjesmi „Urobor“ : „izgledali smo kao obitelj zečeva/kad bi tko i zaplakao/golim bi tijelima šuma gušila/gustoću jecaja“. Na kraju, smatram kako Monika Herceg zbog svega navedenog, zbog inovativnosti i snažnog poetskog rukopisa, zaslužuje nagradu Kvirin koja se dodjeljuje pjesnicima do 35 godina starosti.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                               Darija Žilić