Matica Hrvatska :: Sisak

Obrazloženje

Povjerenstvo u sastavu Krešimir Bagić, Borben Vladović i Đurđica Vuković jednoglasno je odlučilo da se Plaketa sv. Kvirina za ukupan prinos hrvatskome pjesništvu dodijeli Miroslavu Mićanoviću.

Miroslav Mićanović dosad je objavio pet pjesničkih knjiga: Grad dobrih ljudi (1984), Zid i fotografije kraja (1989), More i prašina (1991), Zib (1998) i Jedini posao (2013). Objavio je i pet knjiga kratkih priča: Trajekt (2004), Zapadni kolodvor (2006), Jednosmjerna ulica (2010), Dani (2011), Vrt s 1001 žaruljom (2012) i Soba Jacka Nicholsona (2016). Supotpisuje knjigu kritičkih čitanja Četiri dimenzije sumnje (1989). Najzad, ruku pod ruku s njegovom bibliografijom, idu i sljedeći podaci: dugogodišnji je urednik časopisa Quorum, različitih biblioteka Naklade MD, voditelj radionica kreativnog pisanja, predstavljač i javni zagovornik brojnih autora.

U poetskoj praksi Miroslava Mićanovića od početka se zbiva pretvorba iskustva življenja u iskustvo pisanja, odnosno osmišljavanje ‘svijeta kao teksta’. Već u naslovnoj pjesmi prve zbirke, stihom „svi smo u svom rasporedu ljubavi“, Mićanović nagovještava gradnju vlastite pjesničke topografije i retorike. Grad, skučenost iznajmljenog stana, ljubav, sjećanje i literatura čvorišni su motivi njegova ukupnog pisanja, a prevlast prvoga lica, narušavanje kompaktnosti poetskoga izričaja i sklonost naglim promjenama iskaznih perspektiva i stilskih registara osnovna su obilježja njegova lirskog rukopisa. Njegov je subjekt lebdeći: on se mijenja pišući, a piše da bi (barem na trenutak) osvijestio mijene na koje ga prisiljavaju raznolike sile svijeta. U kružnoj igri teksta i svijeta taj se subjekt neprestano zaboravlja (nestaje) i dohvaća.

Lirska pustolovina Miroslava Mićanovića počinje osamdesetih godina 20. stoljeća. To bi se razdoblje poetički moglo okarakterizirati kao postmoderno, tj. kao doba reinterpretacije prethodećih iskustava. Pritom se ta reinterpretacija može ostvariti kao preoznačavanje, preosmišljavanje, manirističko opetovanje, ludičko oponiranje ili ironizacija poznatih motiva, tema ili postupaka. Mićanovićeva je poezija paradigmatski primjer poezije oblikovane osamdesetih.  On se naime u poduljoj u pjesmi „Konteksti“ odvažio izravnije odrediti prema prethodećim lirskim iskustvima.  Ta je pjesma podijeljena u tri dijela, a njihovi naslovi (1. ruža vjetrova/ slika ruže, 2. duša je nevidljiva jakost/ pojam duše i 3. da li si ti možda našao/ jezik jezika) izrazno i metajezično sugeriraju kritičko ‘obnavljanje’ pjesničkih konteksta pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina. Osnovna ideja “Konteksta” jest ta da je hrvatsko pjesništvo – prevalivši put od ‘slike’ preko ‘pojma’ do ‘jezika’ – simbolički prispjelo do zida koji se može preskočiti (ili nastaviti graditi tako da se na kraju ipak pojave obrisi lirske kuće) samo ako novo iskustvo bude sinkretično, tj. samo ako modernistička polemička izmjena ekskluzivističkih poetskih koncepata bude zamijenjena postmodernističkom trpeljivošću.

Biografija i poezija u Mićanovićevu se slučaju promatraju sa sigurne udaljenosti – kada se susretnu, evidencija više nije očigledna nego dubinska. Primjerice u zasad zadnjoj pjesničkoj knjizi Jedini posao autor oživljava izgubljeni zavičaj i propituje prirodu sjećanja, arheološki precizno rekonstruira jedno djetinjstvo u kojemu su važne uloge imali ljudi, događaji, prizori, emocije i riječi. Središte lirskog svijeta te zbirke je Gunja – ona je metafora Slavonije koja sve više nestaje. Iako bi se možda mogla očekivati pohvala zavičaju, Mićanovićeva je Gunja predočena kao mjesto iz kojega su neki oduvijek pokušavali bježati te koje karakteriziraju „očaj ravnice, seoska prašina i radnički znoj“. Kada je Miroslav Mićanović tu knjigu naslovio Jedini posao, on je među ostalim čitatelju poručio: pjesnikov jedini posao je govoriti, govoriti s vjerom da je to uzvišeni čin sudjelovanja i djelovanja, sa željom da se nešto stvori, obnovi ili spasi, govoriti da ljudi ne bi zaboravili čemu služe riječi i da se riječi ne bi stvrdnule kao kamen i zašutjele, govoriti da bi se upoznalo sebe i one oko nas, da bi se našao razlog svemu što se događa i ne događa, govoriti da bi trenuci šutnje mogli imati osobitu snagu i učinak.

Iako je Plaketa sv. Kvirina pjesnička nagrada, u ovom obrazloženju neizostavno valja spomenuti i Mićanovićevu prozu. Naš se autor naime u prozi ponaša kao pjesnik, misli kao pjesnik i piše kao pjesnik. Svijet te proze je fragmentaran, zagonetan i slojevit, prizori se iz trenutka u trenutak mijenjaju pred očima promatrača, detalj je uvijek u središtu pozornosti. Sam je autor u jednom novinskom razgovoru podcrtao tu fascinaciju detaljem: „Uvijek vjera u fragment, uvijek gubitak cjeline. Nadam se da moji tekstovi mogu živjeti s tim i sa mnom.“ Mićanović je pisac koji nastoji zaustaviti, shvatiti i opisati malu razliku, ono što većina neće opaziti niti će kod toga zastati. Oko te male razlike vrti se priča, pršte emocije, jezik se grana i uvlači u sebe, nerijetko započinje drama. Iskustvo detalja prati s jedne strane iznimna imaginacija koja učas može narativizirati bilo što, a s druge kružna retorika koja uključuje postupke ponavljanja, nabrajanja, gomilanja, nedoslovnog udvajanja – ta je kružnost gdjekad uočljiva na razini rečenice, a gdjekad je kompozicijsko uporište teksta. K tome Mićanovićev postupak pisanja počesto pretpostavlja opisivanje, prepisivanje kakva prizora ili slike. Dok to čini, njegov subjekt tumači taj prizor, uvlači ga u svoju optiku i sintaksu, provlači kroz svoju misaonu i emocionalnu mrežu, opskrbljuje nizom trenutačnih i često neočekivanih asocijacija te se fokusirani prizor odmiče od sebe, fantastizira, bježi i obećava priču, pjesmu, što se već dogodi.

Poetski glas Miroslava Mićanovića do danas je ostao rafiniran i kompleksan, jednako otvoren izazovima zvuka i smisla, vjeran ideji komunikacije s prisutnim i odsutnim, drugim i drukčijim. Komunicirati s njim znači aktivno sudjelovati u čudu poezije, prepuštati se neizvjesnim vrtlozima jezika i svijesti, vazda tragati za vlastitim identitetom.

Krešimir BAGIĆ