Matica Hrvatska :: Sisak

Borealni konj

Kad klonu moje misli o konju
Na nebosklonu tad se javi
Taj konj u propnju
Kad tonu potezi njegvi
U širno polje u pijesak

Kad mu griva lebdi
U izmaglici mora
Što se brušeno pjeni
Ko češka čaša
Na tvrdu hrastovu stolu

I kad ga jaši knez
I kad ga jaši biskup
Kada ga jaši rudar
I kad ga jaši Wagner

Tu je njegov norvegijski nerv
Njegov tirkizni mač
I taj pješčani Negev
I ta pusta madžarska
Bez jahača

Kolike li gizde u konja
Kad se propne i stane
I ostane
U bijeloj boji
Bijeli konj

Sever je naprosto svećenik poezije, fanatički odan svojemu kultu, nejasnu poput svakog kulta i poput svake duboke odanosti, što zasigurno ulijeva poštovanje u vremenu pjesnika koji teško skrivaju maske činovnika.(Veselko Tenžera)

Josip Sever nikada nije govorio o sebi, nikada nije govorio subjektivno niti o bliskim stvarima kao što govore naši pastoralni pjesnici. Kod njega je sve bilo daleko– pustinje, Grenland, Nubia –on je bio građanin svijeta, govorio je iz daljine, i to je razlog zašto njegova poezija tako daleko prodire – u prošlosti u budućnost. To je njegova vrijednost i iz toga treba učiti. (Zvonimir Mrkonjić )