Basic HTML Version
2
riječi
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
Titoistički ukus guši europske izazove
Primijenjeno na situaciju kod nas može se reći da je hrvatska kultura u neobičnom položaju jer se još nije oslobodi-
la stare indoktrinacije poznate po nazivu
revolucionarna praksa
, a istodobno je pala pod novi utjecaj diktata globalizma
i njegove pogubne apstraktnosti. Nedavno smo mogli čitati da su britanski stručnjaci za spomeničku umjetnost proglasili
najružnijima partizanske spomenike na području bivše Jugoslavije, koji su izrađeni po nalogu Druga Tita i njegovih komu-
nističkih poltrona. Spomeničke rugobe iz Istočnoga bloka socijalističkih država nisu mogle konkurirati Titovim partizan-
skim spomenicima koje smo svojedobno morali posjećivati kao dio kulturne edukacije u borbi protiv fiktivnoga fašizma
u njegovim različitim stadijima. Još i danas možemo gledati kako kičasto obrađeni armirani beton narušava prekrasne
krajolike kao spomen na revolucionarnu praksu koja i danas dominira u glavama većine kulturnjaka angažiranih u poli-
tici. Naravno, ne treba zaboraviti da je i u mračnom razdoblju socijalističke spomeničke umjetnosti bilo vrsnih umjetnika,
poput Vojina Bakića, koji su partijski diktat u pogledu narudžbe spomenika uspjeli razvodniti u vlastitom umjetničkom
talentu.
Europska je tradicija satkana od stoljetnih tekstova, slika i običaja koji sačinjavaju jedno bogato kulturno pam-
ćenje, prožimaju europsku povijesnu i vremensku svijest, artikuliraju bogatstvo osobne i kolektivne slike svijeta.
U svjetlu kulturnoga pamćenja koje se u proteklih četvrt stoljeća nametnulo u Hrvatskoj, pokušava se propalu
Jugoslaviju budućim naraštajima prikazati kao obećanu biblijsku zemlju u kojoj su nekoć tekli med i mlijeko, vladalo
bratstvo i jedinstvo, kao državu na koju je osim njezinih stanovnika i “ceo svet” bio ponosan. Njezin vođa s pseu-
dokarizmatičnom aureolom populističkoga diktatora, koji se
a propos
potpisivao ćirilicom, još uvijek je najpopularniji
političar u većini država koje su nastale na zgarištima i ruševinama totalitarne federacije.
Razlog je jednostavan: iako je stanovništvo tih zemalja formalno prihvatilo ideju demokracije, u svijesti gra-
đana još uvijek živi mit crvenog monarha koji je, za razliku od sadašnjih političara kriminalaca, navodno imao samo
na umu interes naroda. Imenom ofucanoga diktatora ukrašeni su još uvijek središnji trgovi i glavne ulice većine naših
gradova, iako su ga stručnjaci za proučavanje zločina uvrstili među deset najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću.
Kreatori hrvatskoga kulturnog pamćenja žele ga ipak prikazati u jednom drugom svjetlu kao velikog ljubavnika,
neodoljivog zavodnika, hedonističkoga bonvivanta s kubanskom cigarom, škotskim whiskyjem i američkim odijelima
Brioni.
Naravno sve u idili palmi na brijunskoj Vangi i o trošku radnoga naroda.
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju stvorena je prilika da se hrvatsku kulturu vrati u civilizirani svijet gdje
je bila četiristo godina prije uspostave famozne balkanske tamnice naroda. Nu, stječe se dojam da se dominirajuća
vrhuška u kulturi konstantno i konzistetno oglušuje na nove izazove europskih asocijacija. U Hrvatskoj će uvijek biti
onih neiskorjenjivih nostalgičara jugo-kulture, čuvara jugoslavenskoga kulturnog pamćenja i trubača s Titovih Brijuna
inspiriranih intrinzičnim balkanskim odisejama. Nadamo se da će nova politička granica biti ipak jača od kvazikultur-
noga balkanskoga zbližavanja.
Bizantski protuprosvjetiteljski komunitarizam kao trajna vrijednost
Žalobno je da u medijima danas dominiraju tonovi i uvjeravanja kako ne postoji alternativa sjenama na zido-
vima «pećine» koje su postkomunističke strukture moći inscenirale za svoje needucirane građane bez kritičke svijesti.
Špilja kulturnih manifestacija koju financiraju moćnici iz Ministarstva kulture danas se u Hrvatskoj proteže od Brijuna
do dubrovačke Minčete sa zajedničkim obilježjima kvazikulture. Hrvatski kulturnjaci kao da se još uvijek ne mogu
odreći, da parafraziramMiroslava Krležu, «pijane balkanske krčme», gdje se nametnula nova životna forma bizantskog,
protuprosvjetiteljskoga komunitarizma.
A čini mi se da je jugoslavenska životna forma (ovdje koristim termin u smislu Wittgensteinove «Lebensform»
kao zajedništvo jezika i kulture) još uvijek dobrano prisutna u Hrvatskoj i četvrt stoljeća nakon raspada balkanske
federacije. Riječ je, naime, o životnoj formi koja je nastala kao rezultat postupnog zbližavanja južnoslavenskih naroda
u borbi protiv germanizma. U filozofijskom pogledu dominirala je misao hrvatskoga filozofa, profesora na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu, Vladimira Dvornikovića čije su glavne ideje iznesene u djelu
Karakterologija Jugoslavena
. Dvorni-
ković je smatrao da Srbi, Hrvati i Slovenci mogu samo kao ujedinjena nacija, kao Jugoslaveni, postati povijesni narod
u Hegelovom smislu riječi. Od Dvornikovićeve ideje nakon raspada Jugoslavije ostat će samo jugoslavensko kulturno
pamćenje s jakim obilježjima balkanizma koji se u prvom redu manifestirao, da citiram Dvornikovića, u impresivnoj
“narodnoj pornografskoj fantaziji”.
Zajednička je značajka dosadašnjih hrvatskih ministara kulture da se nisu sustavno fokusirali na ono što nazi-
vamo maticom kulture. U prvom planu financiralo se glamurozne globalističke projekte, raznorazne subkulture, kul-
turne alternative, a iz straha pred globalizmom utočište se tražilo u kulturnom ozračju Zapadnoga Balkana. U jednoj