Basic HTML Version
26
riječi
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
Aleksandar Skrjabin: POEMA U C-DURU, Op. 52. (Preuzeto od Eaglefielda Hulla).
No, bez obzira na Skrjabinov rastući modular, upitno je hoće li umjetnost u konačnici izraziti veliko u malome
ili malo u velikome, jer uvijek će biti onoliko tumačenja koliko ima umjetnika, teoretičara i filozofa. Tako, primjerice,
Croce smatra da cjelina određuje dijelove, dok bi lutkar i moderni skladatelj iz vlastita iskustva rekli da iz točke
težišta
upravljaju cjelinom. Iz treće perspektive, Tatarkjevič savršenstvo smatra prije osobinom cjeline umjetničkog djela,
negoli njenih sastavnih dijelova, a budući da se u tom pogledu razlikuju i pojedini majstori i pojedine škole te čitave
epohe, on to objašnjava time što jedne streme prema savršenstvu, dok druge imaju drugačije ciljeve. „Što žele te dru-
ge?“, pitamo se.
„Žele puno toga,“ kaže Tatarkjevič te krene nabrajati: „Šarolikost, novost, jake dojmove, vjernost istini, izra-
žavanje sebe i izražavanje svijeta, žele stvaralaštvo i originalne ideje.“
70
On je sve navedeno pokušao zahvatiti jednim
izrazom i zaključio da to mora biti
ekspresija
. Tvrdio je da je više puta umjetnost težila njoj umjesto savršenstvu, pa je
u tom pogledu razne povijesne epohe razlikovao kao ‘epohe savršenstva’ i ‘epohe ekspresije’. S druge strane, Eco bi se
usprotivio takvom Tatarkjevičevom razdvajanju ekspresije od pojma savršenstva, jer po njemu je ekspresivna struktura
ona koja umjetničko djelo postavlja u
vrijednost
.
Unatoč tome što je Skrjabin težio
ekspresionističkoj
sintezi, nije li on u svim tim guranjima i potezanjima ipak
uspio ostvariti savršeni sklad – svih pojedinih dijelova međusobno, kao i s cjelinom te cjeline sa svime – i to upravo
zato što je svoje strukture podvrgnuo najvišem prirodnom, ali i
metafizičkom
Zakonu? Stoga, kada je riječ o njegovoj
umjetnosti, u ušima zvoni Ecova misao da umjetnost tvrdnje o čovjeku i svijetu prije svega iznosi strukturacijom
svojih oblika, odnosno načinom na koji umjetnik gradi svoje djelo. Zbog toga je svaka postignuta forma autentičnim
izrazom i povijesnih i osobnih tendencija, čija vrijednost čini samu srž njenog povijesnog svjedočanstva.
Kvalitativno kao kvantitativno
Kvantitativno se s kvalitativnim susreće u estetici, stoga će se estetska vrijednost svih figura u pokretu u
konačnici ostvariti po zakonima unutarnje organizacije oblika. Jer, premda se jedinstvo muzičkih tonova ostvaruje u
kvantitativnoj formi, ono istodobno dopušta da se između njegovih različitih elemenata pojavi određeni kvalitativni
odnos. Upravo je udruživanjem bitno različitih elemenata Skrjabin odbacio vladavinu čisto kvantitativnih odnosa te
je nove odredbe dobio na temelju dubljih odnosa i njihova jedinstva. Pretvaranjanjem kvantitativnog u kvalitativno on
je zakoračio u novu eru, gdje će njegov postupak postati polazišnom točkom za muzički eksperiment kojeg će kasnije
do krajnosti razvijati Schönberg.
Eco smatra da opisivanje takvih autonomnih struktura i njihovih mogućih komunikacijskih efekata utvrđuje
uvjete za ostvarenje njihove
vrijednosti
, stoga ukoliko struktura biva nevjerojatnijom, dvosmislenijom, nepredvid-
ljivijom i neurednijom, utoliko će se uvećati i bogatstvo njenih informacija. Drugim riječima, budući da je struktura
mističnog akorda nastala kao posljedica uvođenja
dinamike
u statiku umjetničkog djela, broj informacija koji nam ona
daje na kvalitativnoj osnovi, na kvantitativni se način umnaža.
Eco kao primjer harmonijski bogate strukture ističe onu u kojoj je svakom glasu u neposrednoj blizini dodijeljen
jedan od glasova koji s njime tvore kromatski interval. Upravo će ti intervali postati elementarnim petljama Skrjabino-
vog relacijskoga tkiva, gdje će se broj informacija uvećati usljed protivljenja slici pravocrtnog auditivnog prostora. Isko-
račivši iz operacija koje su unutar dosega uha, oni će skretanjem smisla obogatiti poruku umjetničkog djela. Međutim,
s obzirom da se aritmetičke vrijednosti na tom putu neminovno logaritamski umnažaju, Eco upozorava na prag preko
kojega će se bogatstvo informacija pretvoriti u žamor. Tako će se najveća moguća informacija ostvariti u
najmanjem
mogućem intervalu – kromatskoj jedinici polutonova, odnosno maloj sekundi koja se u klasičnoj umjetnosti, ukoliko
nije bila izvedena kao elastična melodijska sprovodnica, smatrala pogreškom.
Količinu informacija Skrjabin ponekad podvostručuje već samom notacijom, jer ona mu omogućuje da jedan
70 Tatarkjevič (V.),
„O savršenstvu“, u:
Istorija šest pojmova
, Nolit, Beograd, 1980, str. 370.