Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
19
U liku umjetnika Eco stoga raspoznaje sve više značenja iznimnosti intuitivne sreće koja mu omogućuje
povla-
štenu
spoznaju, pa će njegov umjetnički govor poprimiti obilježja apsolutne autonomije, često se pokazujući kao naj-
potpuniji i najdublji način spoznaje čovjeka i svijeta. Panofsky to tumači činjenicom da umjetnikovo motrenje zapravo
nije suprotstavljeno stvari po sebi, kao što joj nije suprotstavljen ni spoznavajući razum, pa ono može biti sigurno u
valjanost svojih rezultata upravo zato jer
samo
postavlja zakone vlastita svijeta.
Njegovo je uvjerenje u skladu s Goodmanovom ključnom tezom o ‘mnoštvenosti svjetova’, koje svoje podri-
jetlo možda ima u Aristotelovom tumačenju da se umjetnička djela od proizvoda prirode razlikuju po tome što se
njihova forma, prije negoli uđe u materiju, nalazi u
duši
čovjeka. Ipak, ne smije se zaboraviti da je Plotin od Aristotela
išao još dalje kada je tvrdio kako su „misli jednog Rafalea bez ruku vrjednije od slika pravog Rafaela“,
44
postavljajući
pritom umjetničku ideju iznad njene realizacije.
Skrjabinov je svijet u potpunosti ostvaren kroz čuda same harmonije. Znamo kako ni jedan muzički zvuk ili
ton u prirodi nije potpuno čist ni sam. Svi sadrže veliki broj gornjih parcijalnih tonova – nekih čujnih, drugih nečujnih
– koji pomažu da se postigne opći učinak
osnovnog
tona, kojeg prepoznajemo kao ton.
45
Kada se na klaviru odsvira
C, iznimno uvježbano uho nedvojbeno će prepoznati nazočnost čak 15 različitih tonova: čuju se i tonovi koji nisu u
skladu s prirodnim akordom.
Nazočnost 15 različitih tonova uz odsvirani C. (Preuzeto od Eaglefielda Hulla.)
Eaglefield Hull upozorava da se prirodni akord ne smije smatrati prirodnom ljestvicom, jer to je akord. Unatoč
tome, dodijelivši osnovnom tonu pratnju sačinjenu od cijeloga niza inferiornih elemenata oko njega organiziranih kao
oko
težišta, priroda je pokazala da i Skrjabinova kromatika i kasnija dodekafonijska ljestvica upravo u njoj imaju svoje
podrijetlo. Takvo je suzvučje u suprotnosti s načinom na koji je izvedena klasična harmonija Palestrine, Purcella, Hän-
dela, Bacha i Beethovena. Premda su mnogi teoretičari, kao primjerice Rameau, Day, Hiles, Macfarren, pa čak i Prout,
s vremena na vrijeme nastojali prisiliti teoriju harmonije da krene u tom novom pravcu, Hull – za razliku od Platona
– smatra kako je neophodno da teoretičari
slijede
umjetnike, a ne da im prethode.
Harmonija zapadne kulture razvijala se unutar posve različitih pravaca i njihovih ciljanih estetskih i empirijskih
načela, a tako su se razvijale i sve ljestvice. Kao prirodna udaljenost između muških i ženskih glasova, ili onih dječaka i
muškaraca, oktava je bila prvi otkriveni muzički interval. Tada se njenim dijeljenjem tvorilo i one manje: kvinte, kvarte,
terce itd. Neki su odmah prihvaćeni kao ugodni, dok su za druge trebala proći čitava stoljeća kako bi uho imalo dovolj-
no vremena priviknuti se, ali i poželjeti originalno osvježenje.
Zakoni se akustike pritom iz prirode nameću sami, dopuštajući umjetniku da ih spretno preuzme i maštovito
uključi u svoju aktivnost. Budući da je nakon sustavnog grupiranja svojih opažajnih iskustava čovjek svaku tonsku
kompatibilnost dovodio u kvalitativni odnos, koji je odmah prevodio u sve naprednije zakone o proporcijama, istina je
da se danas čini kako se praksa Beethovena, Bacha i svih drugih klasičnih skladatelja podudara sa zakonima akustičke
znanosti, premda je i s klasičnim kompozitorima to bio slučaj samo u posebnim prilikama. Hull smatra da se svi takvi
napredni primjeri zaustavljaju upravo na višim parcijalnim tonovima, koji su sa stajališta klasičnog praktičnog sustava
jako
izvan
harmonije. No, u svojim kasnijim razdobljima Skrjabin je pretpostavio da se i ti preostali tonovi nalaze u
sasvim zadovoljavajućoj blizini u odnosu na njegovu nakanu, te ih je sve umrežio. Štoviše, on je čitave serije tonova
prihvatio kao skladno jedinstvo te je u svojoj posljednjoj stvaralačkoj fazi osobito njegovao korištenje
viših
tonova,
smještajući ih na najrazličitije pozicije i inverzije. „On ih je još uvijek smatrao inverzijama, čak i onda kada je korijen
bio odsutan“
46
, piše Hull.
Nadalje, budući da je za temelj vlastitih konstrukcija prihvatio dvanaest-tonsko ugađanje klavira, Skrjabin je
svoje harmonije pisao sasvim slobodno, kao
enharmonije
. U tom ga se smislu može smatrati umjetnikom prijelazne
epohe, u kojoj Eco nazire suvremenog čovjeka pred kojega znanost iznosi novu viziju svijeta. Ta je vizija izazvala opi-
ranje onih umjetnika koji se više nisu htjeli pokoravati shemama ranijih epoha, potpunijih i sigurnijih, iako još uvijek
nisu posjedovali formule kojima bi objasnili što se u njima događa.
Posjedujući karakteristični kulturni stav, koji je možda imao svoje povijesne paralele, skladatelj Skrjabin, baš
44 Panofsky (E.),
Idea
, Golden marketing, Zagreb, 2002, str. 36-37.
45 Više o tomu vidi u: Hull (A. E.),
A Great Russian Tone-Poet Scriabin
, Kegan, Paul, Trench, Trubner & Co, New York, 1918, str. 101.
46 Hull (A. E.),
A Great Russian Tone-Poet Scriabin
, Kegan, Paul, Trench, Trubner & Co, New York, 1918, str. 104.