Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
13
svih dijelova u onom čemu pripadaju, tak o da se ništa ne može dodati, oduzeti ni promijeniti, a da se ne pokvari
cjelina.“
24
Zato forma i materija uvijek trebaju biti međusobno proporcionalne i gotovo prirodno prilagođene, jer vlastiti
čin nastaje u vlastitoj materiji.
Leonardo da Vinci: VITRUVIJEV ČOVJEK, c. 1485-90., Galerija Akademije, Venecija
Hildegarda Bingenska: LIBER DIVINORUM OPERUM,
13. stoljeće, Biblioteca Statale, Lucca
Sveti Toma je veze između forme i supstancije smatrao tako dubokima da je tvrdio kako jedna ne može posto-
jati bez druge, osim ako ne dođe do
logičke
distinkcije.
25
Upravo ćemo takav ezoterični vid mistike proporcije pronaći u
arhitekturi, i to kao heraldičko-simbolično očitovanje estetske svijesti struke. Pritom nije izlišno pripomenuti da je za
Hegela arhitektura isključivo
lijepa
arhitektura. Budući da je njezin materijal mehanička teška masa, njene forme jesu i
ostaju forme neorganske prirode „raspoređene prema apstraktnim racionalnim odnosima simetrije.“
26
Pojašnjeno, igra
akcije i reakcije razvit će se samo ukoliko svaki dio građevine nosi točno onoliko koliko mu odgovara, stoga će problem
nosača i tereta biti stalnom temom arhitekture, a njen osnovni zakon će reći da ni jedan teret ne smije postojati bez
nosača, kao ni nosač bez tereta.
U trenutku usmjeravanja pogleda prema predmetu koji svojim živahnim pokretom zbunjuje i ometa, statika
arhitektonskog djela pokazat će se kao nezamjenjivo sredstvo analogije prilikom razjašnjavanja nadahnutih struktura
kao što su Kleistova marioneta i Skrjabinov akord. No, arhitektura svoje ‘zamrznuto’ stanje gotovo paradoksalno
duguje
dinamičnom
svijetu sukobljenih suprotnosti, skrivenom u najmističnijim dubinama same srži njene materije.
Budući da je aktivnost sila unutar konstrukcije presudna za njeno samoodržanje, suvremeni arhitekti – poigravajući se
upravo tim aspektom građevine – svojim vanjskim oblikovnim rješenjima svjesno dovode do maksimalnih unutarnjih
naprezanja. Njihove dekonstruirane forme često su ostvarene na počelu asimetrije, s ciljem da izazovu sveukupni
osjećaj neravnoteže. Međutim, za sprječavanje urušavanja odgovorna je
savršena
simetričnost
razvijenih napetosti, bez
koje se pritisci međusobno ne bi mogli poništiti. Stoga arhitektura jednako kao i sve umjetnosti može iskazati veću ili
manju naklonost klasičnome ili ekspresionističkom izrazu, ali samo u
formalnom
pogledu, jer građevinska materija u
arhitekturi uvijek ostaje ono što jest – silama napregnut materijal.
Hegel smatra da se muzika u tom smislu ponaša jednako kao i arhitektura, jer ona također „u samoj sebi
proizvodi racionalne kvantitativne odnose i zasniva se na čvrstoj zakonitosti tonova i njihova udruživanja.“
27
Pritom
zapanjuje činjenica da muzika, dinamična umjetnost lišena svake tjelesnosti, teži istom unutarnjem ustrojstvu koje
se pokazalo neophodnim za statiku tijela arhitektonskog djela. A budući da prijenos znanja ponekad ide i suprotnim
smjerom, u najsavršenijem arhitektu 16. stoljeća Andrei Palladiu pronaći ćemo graditelja koji je, pak, u muzici pronašao
24 Panofsky (E.),
Idea
, Golden marketing, Zagreb, 2002, str. 63.
25 Više o tomu vidi u: Eco (U.),
Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici,
Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2007, str. 98.
26 Hegel (G. W. F.),
Estetika I
, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1975, str. 83-84.
27 Hegel (G. W. F.),
Estetika I
, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1975, str. 88.