Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
11
izražena velika suprotnost između ‘subjekta i objekta’, Panofsky je primijetio da ono što vrijedi za problem genija i
pravila također vrijedi i za problem duha i prirode, dajući još jedan argument u prilog tezi da sve umjetnosti nastaju
kao izraz umjetnikova poimanja svijeta.
Upravo je renesansni pojam ideje upozorio na problem subjekta i objekta, i to tako što je snažnim isticanjem
osobe
umjetnika učinio taj sraz vidljivim. Međutim, ne smije se smetnuti s uma da je umjetnik čovjek, i sam priroda i
dio prirode u prostoru prirode, pa je renesansa pokazala da subjekt i objekt ne stoje na neprijateljskim stranama, čak ni
na suprotnima, jer „umjetnik svojom idejom stečeno iskustvo nadopunjuje ili čak zamjenjuje, pa ona iskustvu nužno
i odgovara.“
15
Panofsky stoga zaključuje da se ponor između duha i prirode može premostiti tek ukoliko se njegovo
metafizičko značenje podvrgne
preoblikovanju
te se opreka između subjekta i objekta dokine u višem transcenden-
talnom jedinstvu. Pojednostavljeno, krajnje suprotnosti nije moguće pomiriti parcijalnim shvaćanjem, nego upravo
suprotno – sintezom znanja.
Prema tome, tek će u hegelovskoj
apsolutnoj
spoznaji, koja tvori cjelinu svih fragmenata bez ostatka, čovjek
uspješno ostvariti svoju sudbinu. A budući da se apsolutna istina zasniva na ideji, Bog nam u našim nastojanjima
pomaže, jer ideja – koja prethodi izvedbi i od nje je potpuno neovisna – u našem duhu može biti stvorena samo zato
jer nam je
Bog
dao tu sposobnost. Zato Panofski u osnovi ljudske predodžbe nazire samu iskru Božjeg duha, jednu
scintilla della divinità
. Izgnavši nas, ipak nam nije imao srca oduzeti taj posljednji djelić sebe, a mi smo ga kao svjetiljku
ponijeli na put, u nadi da ćemo proći čitavim krugom.
Krug kao elipsa
Prema neoplatonskommističnom učenju o kretanju, ravno kretanje značilo je Božju inicijativu, koso Božji kon-
tinuitet stvaranja, a kružno Božju jednakost sa samim sobom.
16
Spuštanjem u svijet supstancijalne stvarnosti idealna
će se kružna putanja utjeloviti u eliptičnoj situaciji planetarnog reda kretanja, čije će krajnosti uvijek izražavati određe-
nu napetost, ali će i djelovati jedna na drugu. Zato je elipsa postala sinonimom za dualizam, kao i nositeljicom svega
onoga za što pouzdano znamo da dolazi u paru. Upravo je djelovanje njenih općih sila ono što po Hegelu umjetnost
ističe i čini da se pojavljuje.
Škola Academia Platonica, čije je učenje u svoju filozofiju prigrlio Marsilio Ficino, tumači da se do razumijevanja
općih sila dolazi spoznajom koja je ljudskoj svijesti moguća samo zato što u našoj duši još od njezine nadzemaljske
predegzistencije žive dojmovi (latinski:
formulae
) ideja.
17
Zbog toga je nemoguće zadržati se na pukom oponašanju
osjetilno danog, a matematička metoda istraživanja proporcija i empirijska metoda oponašanja modela pokazat će se
tek kao nužni početni stupanj za umjetnikovo stvaranje iz duha. To je stvaranje slobodno, no ipak prethodno ute-
meljeno i blisko prirodi. Drugim riječima, „onome tko je puno mjerio, samome se stvori mjera odoka – a tko je svoju
dušu napunio kroz često preslikavanje, u njemu samome stvori se tajno blago srca iz kojega može izlijevati ono što je
dugo vremena sakupljao izvana.“
18
U toj dualističkoj koegzistenciji duha i prirode, koju Hegel ocjenjuje kao povezanost
podjednako suštinskih područja, duh se shvaća samo u njegovoj konačnosti i ograničenosti, umjesto u beskonačnosti
i istini. Međutim, samim time što duh konačnost shvaća kao negaciju sebe, on osvaja svoju beskonačnost. Ta je istina
konačnog duha po Hegelu
apsolutni
duh.
Možda je upravo unutarnja podvojenost, izražena spenglerovskim sukobom ograničenog ‘euklidskog’ tijela i
beskonačnog ‘faustovskog’ duha, uzrokom krajnje izlomljenosti čovjekove spoznaje. Shvativši da nema tjelesnih pre-
dispozicija za sveobuhvatno sagledavanje, on je svoju pažnju snalažljivo usmjeravao na detalje, kako bi svijet protu-
mačio posredstvom analogija i to u vrtoglavim razmjenama između različitih pa i najudaljenijih razina stvarnosti. U toj
dijalektici udaljenih privlačnosti iskazana je sva dvoličnost svijeta, stoga nije neobično da su i čovjekova razmišljanja,
osobito u odnosu na osjećaje, također jednako često u suprotnosti sama sa sobom. U takvim okolnostima Eco uočava
da eliptični karakter čovjekovih stavova uvijek ističe
dvije
poante.
Unoseći obrat, elipsa je postala nositeljicom nove vizije svijeta koju je uvela kopernikanska revolucija. Gotovo
u figurativnim terminima „otkriće elipticiteta planetarnih putanja, koje je ostvario Kepler, u krizu je dovelo povlašteni
položaj kruga kao klasičnog simbola kozmičkog savršenstva.“
19
Takav trend narušavanja jedinstva svemira nastavio je i
Croce kada je strogo odijelio znanstvenu od umjetničke spoznaje, jer je mogućima smatrao isključivo dva međusobno
15
Panofsky (E.),
Idea
, Golden marketing, Zagreb, 2002, str. 76.
16 Više o tomu vidi u: Panofsky (E.),
Idea
, Golden marketing, Zagreb, 2002, str. 62.
17 Više o tomu vidi u: Panofsky (E.),
Idea
, Golden marketing, Zagreb, 2002, str 66.
18 Panofsky (E.),
Idea
, Golden marketing, Zagreb, 2002, str 136.
19 Eco (U.),
Otvoreno djelo,
Izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1965, str. 143.