Basic HTML Version
10
riječi
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
jedan dio prirode ne može smatrati lijepim, ukoliko u njemu nema udjela mašte.
Budući da se istina zasniva na
apsolutnom
pojmu, na ideji, ljepota je za Hegela samo jedan određeni način
iskazivanja i predstavljanja istine. Možda su zbog toga Grci došli na misao da je savršenstvo, osim što je preduvjet za
lijepo, također i nužan rezultat najviše umjetnosti. A kada su tvrdili da ono počiva na pravoj proporciji i na skladnom
rasporedu dijelova, kojemu su dali naziv
symmetria
, harmonija, sklad, ukazali su na čemu počiva savršenstvo lijepog
i umjetnosti. Prvi su to učinili Pitagorejci, koji su u
harmoniji
– redu višem i složenijem od proporcije – vidjeli samu
tajnu umjetnosti, pri čemu su ponovno naročito isticali muziku, za koju su govorili da je theon ergon, djelo bogova,
opisujući na taj način izraz njenog savršenstva.
13
Savršenstvo, lijepo, dobro: nakon antike,
srednjovjekovni će čovjek držati da se sve nave-
deno temelji na formi. A da bi nešto bilo dobro i
savršeno, po Ecu će morati imati sve te karakteri-
stike koje u prirodi prethode formi i slijede je. Pri-
tom se misli da forma, pa i ona marionete, pret-
postavlja podvrgnutost najvišem Zakonu i Redu,
čak i onda kada je njezin čin istovremeno usmje-
rava prema njenom naizgled kaotičnom cilju. Zato
Eco smatra da se u proporciji i harmoniji krije tek
dio problema, odnosno da umjetnost ne oponaša
prirodu preslikavajući samo njene oblike, nego da
ona mimezu vrši i oponašanjem samih
postupaka
prirode. Erwin Panofsky pretpostavlja da umjet-
nici to čine onda kada oblikuju svoje unutarnje
predodžbe, pri čemu ih prije svega vodi jedno
intelektualno načelo. Jer, ukoliko umjetnik proma-
tra objekt uz posredstvo vlastita koncepta, tada
će umjetničko djelo počivati na njegovoj ideji. A
budući da je ideja apstraktna, ona je i
apsolutna
.
Upravo je ideja sam izraz čistog savršenstva.
Filozofi su umjetnost postavili na uzvi-
šeno mjesto ponajprije zbog njene težnje prema
savršenstvu, a treba naglasiti da su već Grci u ide-
alizmu pronašli način kako svojim umjetničkim
djelima usavršiti sve što im je priroda ponudila za
oponašanje. S druge strane, kada se fizičari u svojim znanstvenim raspravama služe istim pojmom, zanimljivo je da
oni u njemu također pronalaze ideal kojemu se stvarnost u najboljem slučaju može tek približiti. Očito je da čovjek,
neovisno o području kojim se bavi, prirodu uvijek idealizira. Pored toga, budući da ga je iskorak iz raja doveo
nasuprot
prirode, u stjecanju vlastitih iskustava odjednom je zadobio potpuno novo područje mogućnosti. Ipak, unatoč prijepo-
ru koji se odmah razvio između subjekta i objekta – odnosno između ljudskog duha i prirode – Panofsky ne misli da je
čovjekova ideja isključivo uvjetovana stečenim iskustvom, nego smatra da ona u iskustvu neposredno pronalazi i svoje
pravo podrijetlo. Tako se ideja više ne pojavljuje samo kao prauzor osjetilno pojmljivoj zbilji, nego se javlja kao njezin
proizvod, odnosno „ona čovjeku pada na um, nastaje, crpi se, stječe se iz zbilje, upravo oblikuje i kleše.“
14
Međutim,
ukoliko umjetnik svoje predodžbe stvara na temelju vlastitih
opažajnih
iskustava, ostaje nejasno zašto ih je tijekom
povijesti utjelovio u dva najistaknutija i krajnje oprečna izraza: klasičnom i ekspresionističkom?
U potrazi za odgovorom važno je istaknuti da je renesansa smatrala samorazumljivim da se ideja zadobiva gle-
danjem. Budući da priroda stvara u skladu sa zakonima, klasični je umjetnik držao da upravo njezina
vanjština
iskazuje
njene prave namjere. Nasuprot tome, manirizam je oduvijek bio antipodan svemu što je unutar dosega oka, pa su u
razdobljima ekspresionizma umjetnici prirodi pristupili s dijametralno suprotne strane. Umjesto da joj priđu izvana,
oni su je nastojali vidjeti
iznutra
. Zašto se, onda, tumačilo da se manirizam suprotstavio klasičnoj viziji svijeta, kada
se pokazalo da su sve produktivne umjetnosti svoje ideje uvijek crpile iz organske stvarnosti? Što bi dvije umjetnosti
uopće ikada činile jedna nasuprot druge: na sebi svojstven način – makar i kritičkim osvrtom – interpretirale ideju
čovjeka, a ne Boga? Tada bi Platon s punim pravommogao tvrditi da je umjetnost tek sjenom sjene izvorne Božje ideje.
Razlika između dviju oprečnih umjetničkih htijenja stoga je prije u tome što je klasika pokazala svoju pripad-
nost pravilu i prirodi, dok je ekspresionizam iskazao privrženost geniju i duhu. A budući da je u obje antiteze ponovno
13 Više o tomu vidi u: Tatarkjevič (V.),
„O savršenstvu“
, u:
Istorija šest pojmova,
Nolit, Beograd, 1980, str. 362.
14 Panofsky (E.),
Idea
, Golden marketing, Zagreb, 2002, str. 75.
John Constable: DEDHAM VALE, 1802., Victoria and Albert Museum, London