Basic HTML Version
8
riječi
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
o lijepom i razlika između umjetnosti i znanosti u samom središtu Platonove misli. Nema ni aristotelovske estetike,
„premda je Aristotel raspravljao o poetici, retorici i umjetnostima. Ima čak filozofa za koje lijepo i umjetnost ni u jed-
nom trenutku nisu bili predmetom razmišljanja: Descartes, Locke ili Russel, na primjer.“
6
Pojam estetike tek je sredinom
18. stoljeća u uporabu uveo njemački filozof Alexander Gottlieb Baumgarten. S druge pak strane, usprkos činjenici da
je svaka nova rasprava prethodnoj pridodala opis još ponekog očitovanja ljepote, teško se je oteti dojmu kako sama
ljepota, unatoč neupitnoj prisutnosti, ostaje zagonetkom bez mogućnosti definicije i objašnjenja.
Svaki naš pokušaj stvaranja bilo kakve definicije Umberto Eco smatra tragičnim, jer je osuđen na neuspjeh, na
parcijalno shvaćanje. U skladu s tim, umjetnici su prvo nastojali uočiti, potom razumjeti, a tek onda prihvatiti razna
načela ljepote, koja su zatim uključivali u vlastitu umjetničku aktivnost. Na utvrđenim su pravilima potom i druge
grane mogle razvijati vlastite koncepte, pa se likovna umjetnost ističe kao primjer koji pokazuje da je još u antici jedna
umjetnost bila oplemenjena mudrošću posve druge discipline. Naime, učenje o
proporcijama
, česti sinonim za klasič-
nu likovnu umjetnost, zapravo je proizašlo iz područja
muzičke
teorije. Najstariji vid takvih formula, onaj najdubljih
temelja, bio je uvijek
congruentia
, broj koji je vlastito podrijetlo pronašao još u predsokratovaca. Eco piše da se preko
Pitagore, Platona i Aristotela to u osnovi kvantitativno shvaćanje ljepote često pojavljivalo u grčkoj misli, a u termi-
nima praktične primjenjivosti primjereno je i utvrđeno u Polikletovu Kanonu i u načinu kako ga je zatim protumačio
Galen. Filozofiju proporcija iz antike je u srednji vijek prenio Boetije, i to u njezinu izvornom pitagorejskom vidu. On je
nastavio razvijati načelo o
odnosima
proporcija, pa Eco zaključuje da je zahvaljujući Boetijeovom utjecaju Pitagora za
srednji vijek postao prvim izumiteljem muzike. Po Boetiju je muzičar teoretičar, „poznavatelj matematičkih pravila koja
vladaju zvukovnim svijetom.“
7
U neutralnim numeričkim jedinicama čovjek je pronašao apstraktni ključ za dešifriranje svih pojava koje pro-
izlaze iz prirode i predstavljaju prirodni fenomen egzistencije i svijeta. Stoga kada Oswald Spengler svaku kulturu u
njenoj ishodišnoj točki određuje brojem, i to ne bilo kojim, nego onim brojem koji je iz te kulture ponikao, i sam je
posegnuo za pomagačem kojim je najjednostavnije protumačiti sve procese ljudskog postojanja unutar raznih spo-
znajnih ciklusa i ciklusa uređenih društava te čitavih civilizacija.
Pritom se ne smije zaboraviti da su matematika i geometrija proizvod ljudskog uma, a ne Božje ideje. One su
sredstvo
kojim je čovjek nastojao formulirati, racionalizirati, pojednostavniti, urediti i opisati svu šarolikost stvarnosti, i
zato ih je oduvijek koristio kao skelu koju je po potrebi premještao. Takva se praksa pokazala nužnom, jer se subjektivna
i individualna prosudba umjetnika nije pokazala dovoljnom kako bi se dobra proporcija ocijenila kao dobra. Ipak, ostaje
nejasno zašto čovjek svijet oko sebe spoznaje tek djelomično, odnosno zašto ima potrebu usitnjavati i onda kada se
čini kako ni mikroskop ne može dublje prodrijeti u materiju.
Objašnjenje je pokušao dati Hegel, koji smatra da razum nije u mogućnosti shvatiti ljepotu zato jer stalno
ističe razlike između njenih elemenata i odvaja ih jedne od drugih kao samostalne. Povrh toga, u svojoj anegdoti
‘O marionetskom kazalištu’ Kleist tvrdi da su takve parcijalnosti, koje on naziva pogreškama, neminovne otkada
smo jeli sa stabla spoznaje.
Ali raj je zaključan, a kerubin iza nas, pa moramo krenuti na put oko cijeloga
svijeta da vidimo je li negdje odostraga možda opet otvoreno.
8
Pritom za Kleista ne postoji mogućnost da duh zaluta tamo gdje ga nema.
Stoga bi cijeli krug trebalo zatvoriti kako bismo se od neznanja, putem sveznanja
uspjeli vratiti natrag u raj, promišlja gospodin C....
Međutim, koliko god gospodin C... spretno izvodio svoje paradokse, Kleist mu
ipak nikako ne može povjerovati da u mehaničkoj lutki može biti više ljupkosti nego
u ustroju ljudskoga tijela.
9
To bi ujedno značilo da izlomljenost spoznajnog saznanja u čovjeku izaziva veće nespretnosti nego što će ih u
lutki ikada izazvati potpuni nedostatak bilo kakvoga znanja, uopće.
6 Michaud (Y.),
Umjetnost u plinovitu stanju
, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004, str. 85.
7 Eco (U.),
Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici
, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2007, str. 67.
8 Kleist (H. V.),
O marionetskom kazalištu
, Scarabeus-naklada, Zagreb, 2009, str. 11.
9 Kleist (H. V.),
O marionetskom kazalištu
, Scarabeus-naklada, Zagreb, 2009, str. 11.