Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
7
neophodno je proširiti horizonte. Naime, taj neveliki estetski zapis tumačen je do danas i estetski i antropološki, ali i
lutkarsko-tehnološki, te je s jedne strane inspirirao kazališne estetičare poput H. Jurkowskog, dok je s druge, u sasvim
praktičnom i tehnološkom smislu, nadahnuo lutkare-praktičare poput O. Schlemmera, F. H. Brossa i A. Rosera na kon-
struiranje drukčije i osebujne, rekli bismo ‘autorske’ vrste marionete, na kojoj se danas temelji suvremeno marionetsko
kazalište.
Kleist je napisao osam kazališnih djela: sudbinsku dramu
Robert Guiskard
(1802.-1803.), fatalističku tragediju
Obitelj Schroffenstein
(1803.), komediju
Razbijeni vrč
(nastalu 1803-1806., koju je u Dvorskom kazalištu u Weimaru
1808. godine postavio sam Goethe; komedija isprva nije imala uspjeha, a kasnije se ipak uz
Dabrovo Krzno
G. Haup-
tmanna i
Kapetana
iz Köpeninga C. Zuckmayera ubrajala među tri najbolje njemačke komedije), komediju
Amphitryon
(1807.), dramu
Hermanova bitka
(1808.), tragediju
Penthesilea
(1808.), vitešku dramu
Kätchen von Heilbronn
(1807.
-1808.), te dramu
Prinz Friedrich von Homburg
(1809.-1811.).
U zbirci pod naslovom
Mistični akord Aleksandra Skrjabina kao marioneta Heinricha von Kleista
u svakom su
eseju u međusobni odnos dovedena po dva antipoda, s ciljem da se dijalektičkom sintezom od ranijih nepovezanosti
ostvari nova kreativna cjelina. Oslobađajući se granica koje je razum dao mašti, smionim sparivanjem žestokih suprot-
nosti težila sam spoznaji prividno nemoguće stvarnosti, zato jer se sraz između marionete i akorda odvija u sukobu
za umjetnika dvaju podjednako suštinskih područja: realnoga svijeta fizičkog tijela i imaginarnoga svijeta umjetičkog
djela. Pritom sam eksperimentirala uvjerena da vlastitu produktivnu aktivnost mogu učiniti reproduktivnom, stoga
moja zbirka u maniri reproduktivnih umjetnosti u sebi sadrži izvorni Kleistov dijalog
O marionetskom kazalištu
, dok
sve što se u znanstveno-umjetničkom smislu oko njega zbiva sačinjava moju interpretaciju i izvornog Kleistova teksta
i odabrane Skrjabinove tonske cjeline. Zbog toga je Kleistova anegdota jedina vizualno izdvojena kurzivom.
Estetiku, pratiteljicu umjetnosti, proučavala sam kao jednu od brojnih filozofija koje slijede načelo univer-
zalnosti. Promišljala sam o tome zašto je čovjek osuđen na fragmentarnost vlastita shvaćanja te u kakvoj je vezi ta
ograničenost s pojmom ljepote. Pritom sam istraživala metode koje umjetnici koriste kako bi vlastitim djelima iskazali
svoje tvrdnje o svijetu, te sam nastojala razjasniti može li se umjetnost ikako osloboditi mimeze – čovjekove potrebe
za oponašanjem prirode. Muzičku proporciju koristila sam kao očitovanje najvišeg Reda primjenjivog na sva područja
umjetnosti uopće, a kasnijim uvođenjem kompleksnijih odnosa na razini harmonije i figure u pokretu problematiku
sam svjesno zakomplicirala, u cilju da na primjeru jedne marionete i jednog muzičkog akorda rasvijetlim što se doista
događa u trenutku u kojemu se očituju najviši Zakon i Red. Povezujući znanje iz područja znanosti i brojnih grana
umjetnosti, pronašla sam očište nove perspektive te izoštrila pogled na već poznatu stvar. U tom se smislu svaki raz-
matrani pojam može smatrati još jednim mojim korakom na putu od antike pa sve do danas. Takav pristup omogućio
mi je analizu postupaka modernih umjetnika, ujedno objašnjavajući što za njih predstavlja klasična umjetnost, a sve
kako bih na temelju prošlosti i sadašnjosti u konačnici pokušala zakoračiti u budućnost umjetničkog izraza.
Ljepota kao fragment Apsoluta
Kada je Heinrich von Kleist zimu 1801. godine provodio u M..., jedne večeri susreo
je u parku gospodina C..., koji je odnedavno u tome gradu bio namješten kao plesač
u operi, požnjevši izniman uspjeh u publike.
Kleista je začudilo što je gospodina C... već više puta zatekao u marionetskom
kazalištu, koje je bilo sklepano na tržnici i koje je uveseljavalo prost puk kratkim
dramskim burleskama s pjevanjem i plesom.
Gospodin C... uvjeravao je Kleista da neobično uživa u pantomimi tih lutaka,
jasno pripomenuvši da bi plesač koji se želi obrazovati mogao štošta naučiti od njih.
Upitao ga je ne smatra li i on da su neki pokreti lutaka, osobito onih manjih, u plesu
vrlo ljupki.
5
Premda je estetika definirana i primjenjivana kao grana filozofije koja se bavi umjetnošću i dojmovima koje ona
izaziva novijeg podrijetla, filozofima očito nije bila nužna ta riječ da raspravljaju o lijepom, ljepoti i umjetnostima. Jed-
nako kao što su Heinrich von Kleist i gospodin C... o ljupkosti raspravljali na tržnici, i filozofi su to činili tijekom općih
razmišljanja, bez potrebe za zasebnom rubrikom. Nema platonovske estetike, primjećuje Yves Michaud, iako su ideja
5 Kleist (H. V.),
O marionetskom kazalištu
, Scarabeus-naklada, Zagreb, 2009, str. 7.