Basic HTML Version
198
riječi
esejistika
esejistika
esejistika
esejistika
esejistika
nižost, u nagost. Smijem se metafizici, kliče – a kleči
pred rukom da bi se imao uhvatiti za bilošto – pa ma
što to bilo.
Zadivio i zaveo me Gombrowitczev stav prema fran-
cuskoj i njemačkoj kulturi: očekivano protivljenje kon-
vencijama i protokolu na djelu. Gombrowitcz ima
daleko više razumijevanja za njemu neprijateljsku kul-
turu, no za gurmana Parižanina jer njegove ulice odišu
negližeom, jutarnjom toaletom, kolonjskom vodicom:
francuština se pjeni kao šampanjac,
zapisat će. Tražeći
ružnoću na pariškim ulicama, pomislit će kako nedo-
staje Diorova odjeća i parfem na Venerinoj skulpturi.
Gleda kako se Francuz pomirio s ružnoćom civilizacije
trudeći se da je još više naglasi. Francuska se raspada na
Prousta i Sartrea: ušminkani Pariz nasuprot strašnom
Mojsiju koji razara restorane, salone, tepihe, šalove,
kazališta i kabaree. Ne poričući Proustu tragičnost, su-
rovost pa čak i okrutnost – ne zazire da njegovu lite-
raturu usporedi s puranom koga vrhunski kuhar ubija
polako iglom da bi bio ukusniji.
Tražeći savez sa Sartreom (kasnije će dovesti u prije-
por njegovu slobodu i ideologiju, citirati pismo čitate-
ljice koja smatra da je sloboda koju sebi daje u
Dnevni-
cima
istinskija od usiljene Sartereove slobode), Poljak
i Argentinac, Slaven i Južnoamerikanac, ljubavnik izgu-
bljene prošlosti – zahtijeva da živi ljepota mladosti. To
je temelj njegove (po)etike, eksplicirane u netrpeljivost
prema Parizu i njegovom obožavanju odjeće.
Priznat u Francuskoj ne da se potkupiti simpatijom jer
ne želi nikome pripadati. Iako će u
Dnevniku,
prisjeća-
jući se berlinskih dana, zapisati da su Nijemci bili tako
susretljivi zbog osjećaja krivnje – jer ipak je on Poljak i
tada će popustiti stega njegove strogo promišljene igre
te će uskliknuti:
Nisam im oprostio!
No taj će krik ubrzo
preokrenuti u svoju staru igru: sebe proglasiti Hitle-
rom, a Nijemce amnestirati - jer Hitler nije Nijemac,
Hitler je zlo!
Umjetničko djelo, sugerira nam Gombrowitcz, nije
samo lijepo, već nije ni lako: tvorevina je čovjeka koji
se nastanio u svome rudniku vadeći iz njega stalno
novi mineral. Njegova kritika umjetnosti promišljena je
grimasa bez imalo snobizma – jer on se ne divi dru-
gima (zaista je ekstreman njegov stav prema Bachu i
slikarstvu), ne prihvaća sličnosti sa Sartreom i Pirande-
lom – čak ni od prijatelja Jeleńskog. Ne pristaje ni na
proglašenje trijumvirata poljske avangarde u kojem je
zajedno s Shulcom i Witkiewiczem. No priznaje da su
bili i pored svega trio, i to prilično karakterističan:
Wit-
kiewicz: promišljeno mahnitanje čiste forme kroz osvetu, a
također i radi ispunjavanja tragičnih pretskazanja, očajni
luđak. Schulz: gubljenje u formi, utopljeni luđak. Ja: žudnja
za probojem kroz formu do svoga ja i do stvarnosti, pobu-
njeni luđak.
Sebe je postavio izvan suvremene tvornice misli, po-
red konstruirane hiperbolične alegorije prolazi nezain-
teresiran kao da je u svom maloszycevskom vrtu:
Evo
užarene peći u kojoj se proizvodi egzistencijalizam, tu Sar-
tre iz usijanog olova priprema svoju slobodu-odgovornost .
Tamo je radionica poezije gdje tisuće radnika oblivenih
sedmim znojem u vrtoglavoj jurnjavi traka, zupčanika sve
oštrijim superelektromagnetskim nožem izvode operacije
u sve tvrđoj materiji, a tamo su bezdani kotlovi u kojima se
krčkaju ideologije, pogledi na svijet i vjere. Ono je ždrijelo
katolicizma. Tamo dalje ljevaonica marksizma, ovdje čekić
psihoanalize, tamo su arteški bunari Hegela i fenomeno-
loški strugovi, tamo dalje galvanske i hidraulične baterije
nadrealizma i pragmatizma.
…..
Gombrowitcz ponavlja i ističe kako nauka zaglupljuje,
naružuje, izopačuje – scijentizam će pobijediti umjet-
nost, zaključuje. Trijumf svemoćne Minerve i kult logi-
ke, smrt je umjetnosti, smrt je osobnosti.
Dva emigranta za koje je Poljska malo marila, malo je-
dan drugome slični, prije rata nisu se upoznali. Gom-
browitcz je živio u Argentini, Miłosz u Francuskoj - iz-
mjenjivali su polemike u kojima su respektirali jedan
drugoga. Pred kraj Gombrowitczeva života sastajali su
se u njegovu domu u Vanesu (dirljivo je da su komu-
nicirali na francuskom da bi ih razumjela Rita, Gom-
brovwitczeva supruga). Gombrovitcz je prezirao filo-
zofiju poljskih romantičarskih pjesnika i zgranuo se nad
Miłoszevim objavljivanjen
Antologije poljske književnosti
u koju je, naravno, bio uključen i on. Milosz pak svjedo-
či da ju je pred kraj života držao pored svoga uzglavlja
i u
Zemlji Ulro
zapisuje kako prepoznaje njegovu pro-
turječnost - jer u njegovim najopasnijim mislima opaža
nešto drugo, no što je nenaklonjenost ljudima.
Ta Miłoszeva misao prizvala me pa sam se premještala
iz naklonjenosti, u nenaklonjenost autoru koji me ta-
knuo, ranio i zabavljao svojim neočekivanim potmulim
humorom, surovom iskrenošću djeteta, demonskim
zaokretima iz lijepoga u ružno. U mnogočemu kon-
zervativan i trijezan, kako zaključuje Miłocz iz njegovih
djela (dajući prednost
Dnevnicima
) i njihovih razgovora
– nadao se da čovječanstvo ide boljemu, naravno ne
svijetloj budućnosti - ne nametnutoj sreći, već proši-
renju svijesti.
A što saznajemo o Miłoszu iz
Autobiografije
? Bilježe-
ći kako se divi Wajdinu filmu
Pepeo i dijamanti
(sni-
mljenom prema romanu njemu odbojnog J. Andr-
zejewskog s kojim se razišao još u ranim varšavskim
danima) Gombrowitcz razmišlja o Miloszu i njegovoj
poljskoj domovini (njihove Poljske zaista su različite),
priznajući da je njegov zadatak težak. Svojevrsni raz-
metni sin, svojevrsnom odanom sinu zamjera što želi
da poljska inteligencija sustigne Zapad i što je glasnogo-
vornik europejstva i modernosti u svijetu potrošenih
autoriteta.
Ispod svoga prokazanog egocentrizma, prikazujući ruž-
ne slojeve necenzuriranih draži i izvlačeći na svjetlost
kompromitirajući lirizam, Gombrowitcz podmeće