Basic HTML Version
esejistika
esejistika
esejistika
esejistika
esejistika
riječi
199
kamen na tračnice našeg vlaka želeći nas izvući iz su-
stava Povijesti – vratiti u mladost, u stvarnost čistu od
konvencija, nametnutih pravila: u mogućnost da sami
stvaramo svoju stvarnost – a ne da živimo tuđu vje-
rujući da je naša. Želeći ponovno otkriti pojedinačnog
čovjeka, neizravno pokazuje na čovjeka – uostalom
književni uzori su mu renesansni autori (zagovornik je
revolucije uma, a ne društvene revolucije): Shakespea-
re, Rablais, Montiagne, Cervantes. Rastući formalizam,
mehanizam kulture treba uravnotežiti humanizmom,
zapravo, bolom, poezijom, pasijom – očovječenje ne-
čovječnosti – njegov je program.
Da bismo se spasili iz suvremene Sahare, iz pakla, Gom-
browitcz će nam pokazati samo jedan put: objavimo
stvarnost, priznajmo prvenstvo ljudskoga pred božan-
skim, iskažimo se novom istinom i iskrenošću. Nižost
i mladost njegovi su ideali jer su izvan ideologije, neka
su vrsta eksplozije, naravno, gledane očima umjetnika,
a ne estetičara i etičara. Protivnik je bilo kakvih uloga
- pa i mladosti ako je dio političkog, ideološkog i druš-
tvenog programa. Musilovski rečeno: Gombrovitcz je
protiv svijeta osobina bez čovjeka, doživljaja bez onoga
tko ih doživljava.
Posvetivši mu se, ne trebamo biti zapanjeni njegovom
odbojnošću prema brbljavosti i površnosti žena (one
su samo dio prepariranog i tobože pristojnog svijeta
oko nas) jer Gombrowitczeva čovječnost eksplicirana
je - a možda je u njoj i prikrivena čežnja za ljubavlju - u
razmišljanju o Apsolutu:
Svojevrsan apsolut spola – erot-
ski apsolut . Taj razdvojeni svijet spolnog nagona koji baš,
zahvaljujući razdvojenosti postaje samodovoljan, apsolu-
tan! Koji je drugi apsolut potreban tamo gdje je pogled
onoga što žudi utonuo u oči one koja žudi.
Otkazati poljskosti, nametnutoj normi, zadanoj formi,
izdvojenost kao izbor! Dosljedno slijedeći te zamisli
poput sveca i asketa, Gombrowitcz ne pretendira na
odobravanje - jer što je samiji, to više postoji.
Gombrowitczewa umjetnička oholost nije u boravlje-
nu u Kraljevstvu Duha, već vezanost za tijelo, njegovu
strast i grijeh. Biti umjetnikom znači biti smrtno zalju-
bljen, neizlječivo, strasno, divlje – bez vjenčanja. Nje-
gova metafizika postoji samo da bi se spustila u tijelo.
Taj stvaralački postupak predočuje jedinstvenom uspo-
redbom
kao lavina s prirodnom sklonošću nizini.
Gombrowitczove dvostrukosti: višost i nižost, mirno-
ća i bijes, trezvenost i zanesenost, istina i laž, veličina i
maličina, potpunost i nepotpunost, savršenstvo i nesa-
vršenstvo, ironija i samoironija, kompromitacija i samo-
kompromitacija, razvidne su i u njegovoj smještenosti u
stvarnosti: ladanjski plemić starog kova pobunjen pro-
tiv višosti, zagovornik je nižosti, obnaženosti i mladosti:
istodobno hodajući ulicom, boravi i na uzburkanom
moru i u međuzvjezdanim provalijama - i kako nam
svjedoči -
bačen je u beskraj kao krik.
Autoritativan i zavodljiv Gombrowitz, kao da prote-
stira, pišem li o njemu, o 3-oj osobi množine pa se
spontano odlučim na ja – govoriti u ime individue -
biti konkretna! Tajna njegova stila je, kako nam otkriva,
uživanje u riječima, razgovor – ne da bi pobijedio već
da bi zaveo, očarao, pridobio.
Nema riječi koja ne bi bila
tijelo
, uzvikuje!
Bez preuzetnosti da govori o onome što ne postoji,
Gombrowitcz govori na neponovljiv i jedinstven način,
njegova forma je njegova samoća, on je sam svoja škola
i svoj stil - jedini oltar pred kojim se moli jest Gom-
browitcz, on sam.
Kao da sam sebi gledam u oči,
zapi-
suje promislivši na kraju je li tako dobar jer je postao
slavan ili zato što dobro piše.
Danas autobiografije rode posvuda, gode samoljublju
onih koji ih pišu, zavirivanju u tuđe živote - onima koji
ih čitaju. Pišu ih upravo oni koje je Gombrowitcz pre-
poznao i anticipirao kao pisce čiji duh se rađa iz imita-
cije duha, a pisac mora hiniti pisca da bi nakraju postao
pisac bez imalo seks-apella.
Gombrowitczeva autobiografija komponirana na način
W. Boleckog nema gustoće, autorskog kontinuiteta, re-
miniscencija, razigranosti dnevničkih zapisa, umjetničke
trivijalnosti i svakodnevne umjetnosti – nema drugog
glasa, nema njegove jedinstvene dnevničke dvostruko-
sti. Kronološki poredana izgubljena je kao čudesan san
ispričan ujutro - izgubljena individualnost u naučenoj
logici. Ali i takva dobrodošla je informacija ne pretjera-
no osjetljivom i upućenom čitatelju.
Zaista dobrodošla – da je živio, stvarao i bio – hr-
vatskoj publici malo znan - jedan od najvećih poljskih
književnika dvadesetog stoljeća Witold Gombrowicz
(Maloszyce, 1904 – Vennce, 1969). Prvu zbirku pri-
povijedaka
Uspomene iz puberteta
objavio je 1933., a
slavni roman
Ferdydurke
1937. Otputovavši na odmor
u Argentinu 1939. uoči početka Drugog svjetskog rata,
spontano je postao emigrant. Za boravka u Buenos
Airesu napisao je svoja najbolja djela, drame
Vjenčanje
i
Operetu,
romane
Trans-Atlantik,
Pornografiju
i
Kozmos,
zbirku pripovijedaka
Bakakaj
te
Dnevnike
. Šezdesetih
se vratio u Evropu, ali nikad nije posjetio svoju domo-
vinu. Umro je u Francuskoj.