Basic HTML Version
esejistika
esejistika
esejistika
esejistika
esejistika
riječi
197
Biserka Goleš Glasnović
Gombrovičizam: Vjerovanje u
naglu mladost čovječanstva
(Povodom
Posmrtne biografije
, Witolda Gombrowicza, Fraktura, Zagreb, 2014.)
Jesu li neočekivani Gombrowitzevi silogizmi iskrenost
ili književnička igra riječi –
dnevnici se u
svijetu proda-
ju zato što je autor slavan, a ja sam dnevnik pisao da
postanem slavan
ili
počinjem
govoriti jer mi se oduzima
riječ,
uznemirenost je koja nas ne napušta čitajući
Po-
smrtnu autobiografiju
u prijevodu Mladena Martića, a u
izboru, kompoziciji i opremi Włodzimierza Boleckog,
poljskog teoretičara i povjesničara književnosti, poloni-
sta i slavista koji se bavio i dvojicom Gombrowiczevih
prijatelja Brunom Schulzom i Stanislavom Ignacyjem
Witkiewiczem.
Popularizirati krajnjeg individualca - prosvjetiteljski do-
sjetljivo - koji priznaje svoju nezrelost, koji ne želi biti
formiran pisac, već onaj koji se formira, neovisan od
kulture koja mu se nameće, bila ona poljska, francuska
ili argentinska, knjigu kronološki opremiti fotografija-
ma: od predaka do posljednjeg portreta neposredno
pred smrt. No bi li uskrsli Gombrovitz tako strukturi-
ranu autobiografiju smatrao uslugom ili uvredom?
Ljubitelj krajnosti mogao bi se opredijeliti i za i jedan i
za drugi stav.
Autobiografija
djeluje stimulirajuće - po-
sebice opremom - za budućeg čitatelja Gombrwitc-
zevih djela, pedagoški usmjerenih naslovljenih cjelina u
kojima su kompilirani tekstovi iz
Dnevnika
pa potom
iz
Publicystyke, Testamenta
i
Wspomnienia polskie
, ali na-
slov?
Posmrtna autobiografija
– poetska sintagma, posve
nestvarna – oglasi li se gombrovičizam – piše li mrtvac
ili je mrtva autobiografija, zapitamo se.
Iz priloženih fotografija
Posmrtne autobiografije
Gom-
browitcz se doima privlačnim muškarcem, druželju-
bivim i zainteresiranim, omiljenim u društvu i na po-
sljednjim fotografijama gotovo zadovoljnim - oženjen
mladom, odanom i lijepom ženom neposredno prije
svoje smrti.
Njegovo djetinje lice i u starosti golobrado – poput
voštane figure nestvarno stvarno - nastoji ne pokazati
suosjećanje jer:
ljubav mi je oduzeta od samog početka
i zauvijek
.
Gombrowitcz će, kako navodi u svome
Dnevniku
, prije
reći
Ptica laje, pas leti
, no
Ptica
leti, pas laje
. Početci toga
razvrata jezika kriju se u njegovom djetinjstvu kada se,
natječući s bratom, poigrava s majčinim stavovima – s
njenom nestvarnom osobnošću: francuskim manira-
ma i obrazovanjem poljske vlastelinske kćeri – tvrdeći
uvijek suprotno od onoga što ona govori. I od tada
je apsurd koji je postao najvažnija sastavnica njegove
umjetnosti. I od tada je njegovanje kulta stvarnosti:
Dr-
žim se krajnjim realistom. Jedna od glavnih zadaća moga
pisanja jest prodrijeti kroz Nestvarnost do Stvarnosti.
I od
tada je i kult igre i kasnijeg prihvaćanja njezina značenja
u kulturi.
U Dnevnicima
opažamo, poput Gombrovitcza u 3. oso-
bi -
u kojima sebe uvodi kao drugi glas - dajući tek-
stu dramsku napetost (što nije uvršteno u
Posmrtnu
autobiografiju
), da mu povjeravanje teče s lakoćom,
slobodno, čak spretno smišljeno i počinjemo sumnjati:
je li to iskrenost ili igra? Parafrazirajući ga govorimo o
umjetnosti kao formi pokreta, nasuprot filozofiji, etici
i teologiji, o umjetnosti kao neprestanoj igri. Umjet-
nik ne obuhvaća svijet iz jedne točke, u njemu samo-
me događaju se pomaci i on jedino može svoj osobni
pokret suprotstaviti svijetu. I Gombrowitczu uspijeva
– poklonik je božanstva s dva lica – usudi se poigra-
ti njime, okrenuvši mu ružno lice, gleda u njega – ne
okamenivši se.
Poznata je moja osjetljivost prema rukama
, zapisat će.
Ruke kao lajtmotiv, bez metafizičke metaforike, u
Gombrowitsza znak su prirodnoga, jednostavnoga,
stvaralačkoga. Realizam koji zapaža u rukama berlinske
mladeži, u rukama studenata na svojim predavanjima,
u ruci poslužitelja u Buoenos Aieresu – odvode ga u