Basic HTML Version
186
riječi
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
okvira. Navodi Zdenko Rus kako je tijekom zadnjih dvadeset godina bilo nekoliko djelomično retropektivnih odno-
sno individualno problemskih Sederovih izložbi. Bila je to izložba „Adam i Eva“ održana u zagrebačkom Umjetnič-
kom paviljonu (1998.), potom jedna iz 2000-te godine u Narodnom muzeju Zadar s 58 slika nastalih između 1955.
i 1997., te veća izložba s naslovom „Lica beskonačnoga“ održana u Galeriji Klovićevih dvora, opsežna po broju slika,
ali nije bila retrospektiva.
Konačno, Rus slikara Sedera svrstava među umjetnike koji su „pokrenuli drugi modernizam u hrvatskoj umjetnosti
poslije Drugoga svjetskoga rata“. Od Rusa doznajemo da je Maleković ispustio cijelo jedno desetljeće Sederova
slikarstva. Zato to nije mogla biti retrospketiva.
Mnogi štovatelji Sederova slikarstva znaju ga po brojnim Autoportretima i biblijskim prizorima koje krasi živost ru-
kopisa neoekspresionističke geste, vidljivoga poteza punoga boje koja pulsira i mijenja nijanse na površini platna. Još
je više onih koji su znali da je Seder bio u mladosti dobar s Kniferom, Vaništom, Putarom. Nakon dugih desetljeća,
brojne rane monokromne Sederove slike, crteži i otisci iz grafičkih mapa bile su pravo iznenađenje. Crno, bijelo,
sivo, plohe i geometrija – to su dominantni kadrovi iz razdoblja „crnog informela“. Tu ranu fazu kritičari uglavnom
vežu uz vrijeme Gorgone od 1959. do 1966. godine, iako su ti radovi nastajali i prije i poslije toga razdoblja. „Bio
sam stalno u crnom. Tu sam napravio nekoliko iskrenih slika, i danas se još mogu dobro čitati. To sam radio gotovo
14 godina“, kaže slikar Seder.
Julije Knifer ga je doveo u Gorgonu. To je bilo zanimljivo neformalno druženje, sve su to sjajni ljudi, talentirani,
intelektualci. Bili su u duhu vremena, čitalo se puno. Sama ta koncepcija druženja bila je kreacija Josipa Vanište i
Radoslava Putara. Idejno je uvijek bio prisutan određeni nihilizam. O tim Gorgonaškim nihilističkim akcijama jedan
smo sjajan, duhovit govor čuli i na zatvaranju nedavne Kniferove retrospektive. Seder je napisao govor za zatvaranje
Kniferove izložbe kod Schire u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, a tekst je sačuvala Ana Knifer, brižna čuvarica djela
svojega oca.
Talijanski slikar Lucio Fontana oduševio se Sederovom slikom „Zraka“ (1965.- 67.), tim bijelim tračkom svjetlosti
na crnoj podlozi. Ta kosa uska zraka bliska je Fontaninim prorezima koje je radio na platnu. „To je bilo u Milanu, u
galeriji Cadario imali smo izložbu Ivo Gattin, Rudolf Sabljić, Šime Perić i ja. Tamo sam ja pokazao crne slike. Među
njima bila je slika s tom kosom zrakom, tim tankim bijelom potezom. Pričali su mi da se svidjela Fontani, jer je on
radio svoje poznate slike s prorezima, rezao je platno i dobivao novu dimenziju. To mi je bilo drago čuti“, tumači
danas Đuro Seder.
Naravno da je u tom „crnjenju“ moralo doći do izvjesnoga zastoja, zasićenja crnilom odnosno Nemogućnosti slike,
kako je on sam napisao u svom eseju. Poslije crnila, ukazala se boja i svjetlost, Mogućnost slike, kako je napisao u no-
vom eseju deset godina kasnije. I u toj mogućnosti slike Đuro Seder se uglavnom među suvremenicima izdvaja kao
iznimno dosljedan autor, bez oštrih rezova u temama i likovnom rukopisu, slijedi svoje unutrašnje energije na nekom
svom tihom putu. Uz slikarstvo, bavio se ilustracijom i grafičkim dizajnom. To je bila egzistencijalna potreba. Od
slikarstva se nije moglo živjeti u mlađim danima, reći će. Svaki zadatak je bio i umjetnički izazov, težio je sve napraviti
korektno. Naročito je volio ilustracije za dječje knjige iz biblioteke Vjeverica, izdanja zagrebačke Mladosti (nažalost,
ni Mladosti više nema). Uvijek mu je kao model, priznaje, pred očima bila kćerka koja je tada bila mala. Ilustirao je za
svoju kćer, a te su ilustracije prepoznali i drugi čitatelji.
Sederovo slikarstvo upoznali smo preko slika (ulja na platnu), radova na papiru, te grafika i crteža kojima je ispričana
priča o plodnoj karijeri i temama koje se kreću od Autoportreta, pejsaža do biblijskih motiva. Kasnih 50-ih oduševio
se Pollockom, a sredinom 70-ih naslikao je niz Magritovskih prizora iz snova, s oblacima i stolcima uz čije su naslone
naslikane probušene „rupe“ kao nova dimenzija prostora. Tako smo mogli pratiti razvoj motiva od informela do
pojave ljudskoga obličja, brojnih glava uz koje su pokrenute ruke, njegovih osobnih razgovora s Bogom (Gospodin
moj i Bog moj, 2003.). Kad se 80-ih paralelno s konceptualnim procesima i u nas na sceni odvažno javila „nova slika“
tu se zateklo i Sederovo djelo.
Nakon angažirane postmoderne Željko Marciuš umjetnika u njegovu duhovnom i umjetničkom zrenju vidi u duhu
„sederovskog ekspresionizma“ začetoga u devedesetima, te u prisutnosti „totalne slike i totalnoga slikarstva kao i
ironičnih, autoironičnih i zdravohumornih, ponekad i radosnih autoportreta“. U šest desetljeća stvaralaštva radovi
su označeni kretanjem od tame do svjetlosti, od suzdržanosti plohe do žive energije i vidljivoga poteza kista u to-
talnoj slici. Sve je to jedan živi slikarski rukopis s gusto nanesenom bojom koja se ponekad podebljava do impasta s
ugrebenim crtežom.
Uvijek je slikar Seder išao nekim svojim putem, ustrajno radio i izlagao još od 1958. do danas. Slijedio je svoje ideale,
vidljivo je bilo njegovo slikarstvo na likovnoj sceni, ali u nekoj čudnoj tišini. Nije galamio, nametao se, radio je za sebe,
kroz sebe, u nekoj svojoj introspekciji.