Basic HTML Version
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
riječi
187
I ovoga puta bila je to reducirana retrospektiva, trebao bi i veći prostor kad bi se željela pokazati sva djela, sa smi-
ješkom mi je ovih dana govorio Đuro Seder u atelieru na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Upravo na toj
adresi proveo je važne godine svojega života. Prvo kao student slikarstva (diplomirao kod profesora Antuna Mez-
djića 1951. godine), od 1981.godine kao docent, kasnije kao redoviti profesor na odjelu slikarstva, a od umirovljenja
ima status profesora emeritusa. Za svoje slikarsko formiranje Seder redovito spominje dvojicu zaslužnih pedagoga,
profesora Antuna Mezdjića koji mu je usadio ljubav za kolorizam, slikara koji je učio studente kako gledati. Kako ne
kopirati, nego stvarati vlastitu sliku. A Marino Tartaglia na specijalki bio je još rigorozniji autoritet. To je bio čitav
jedan elaborirani sustav gledanja i slikanja.
Nakon slike „Ecce homo“ (1977.) Seder se nije prestajao baviti temom Krista. Prema vlastitom svjedočenju, tijekom
osamdesetih radio je u brojnim franjevačkim crkvama u Bosni. Često je svoje formate prilagođavao već izgrađenim
prostorima. Tako je primjerice najveća Sederova freska Posljednje večere za crkvu S. Ante na Bistriku u Sarajevu uz
Krista s apostolima za stolom ima i članove lokalne zajednice vjernika. Slično je i s freskom naslikanom za franjevce
u Plehanu. Biblijske teme bliske su mu bile od djetinjstva. Odgajan je u katoličkoj pobožnoj familiji.
Za Sederov angažman na polju religioznih tema zaslužan je franjevac dr. Vjeko Jarak iz Bosne. On ga je negdje još
s početka osamdesetih pitao da li bi htio naslikati nešto na temu Biblije. Pristao je, a kad je krenuo razrađivati po-
znatu ikonografiju otvorio se cijeli niz tema, općeljudskih tema. Te se vječno ljudske teme ne referiraju ni na kakvu
aktualnost.
Seder nije ni u jednoj temi izdao sebe, svoj školovani rukopis, svoju eruptivnu energiju poteza. Kao i Ivo Dulčić sa
svojim slikama i vitrajima, svojim je sakralnim temama Seder uzdrmao ono sveprisutno staromodno slikarstvo, ma-
nirističko, sve one nabožne slike po crkvama koje su razni autori naslikali bez pravoga umjetničkoga angažmana. Tako
su franjevci otvorili put Sederovu rasnom slikarstvu. Unio je umjetnost u crkve diljem Bosne još prije Domovinsko-
ga rata (dio je nažalost, stradao u ratu), postavio se svojim talentom nasuprot autora brojnih Bogorodica, Raspeća,
Golgota, koje nemaju potrebnu umjetničku vrijednost. Njemu samomu najdraža je „Posljednja večera“ preko tri
metra velika slika napravljena za franjevačku bogosloviju u Sarajevu. To je moja prava slika, ne stidim je se. Tu je moja
otvorena gesta, svaki detalj živi pojedinačno i u cjelini, reći će Seder.
Pitanje za kraj: Jesmo li sigurni da nakon publicirane dvije monografije Đure Sedera i ove retrospektive u Moder-
noj galeriji dovoljno poznajemo slikarsko umijeće našega akademika? Nisam sigurna. Možda smo samo bogatiji za
jasnije odgonetavanje Sederovih početaka, gorgonaškog druženja i minimalizma „crne faze“. A još ostaje mjesta za
propitivanje onih finih nijansiranja u temama ljudske figure i Autoportreta, nježnim prikazima ljubavnika i veoma
slobodnoga tretiranja ljudke figure u kadru. A Sederovo vješto napuštanja zadane ikonografije u sakralnim slikama
i freskama ostaje za proučavanje u nekoj novoj priči o vječnim temama i upornom, dosljednom slikaru koji stvara s
dubokim angažmanom uma i srca s dubokom povezanosti sa svojim Bogom i Univerzumom.