Basic HTML Version
14
riječi
temabroja
hrvati
u
rumunjskoj
temabroja
Hrvata rumunjskih krajeva. One su usmjerene na trajni dijalog čovjeka i Boga preko molitve, preko poslušnosti i
poštivanja Njegovih i crkvenih zapovijedi. Sličan dijalog nalazimo i u Šerinim pjesmama. Na primjer, pjesme Bog hoće
te Molitva, svjedoče o tome da se pjesnik također obraća Bogu. Ne čude nas, stoga, snažni, već spomenuti, pjesnički
didaktičko-moralizatorski tonovi naših lučonoša pisane riječi.
Sastavni dio fabularnog tijeka na kojem autori grade svoje pjesme (kod Žurkula većinom katreni /četiri stiha/ s
parnim /aabb/ ili s ukrštenim /abab/ rimama, dok kod Šere ima i slobodna stiha) jest i ljubav prema zavičaju i sumje-
štanima, te posebno prema drevnim običajima. Nerijetko se u Mikolinu stihu osjeća nostalgičan glas za prošlošću,
za čarima djetinjstva, za nekim ugodnim događajima i pojavama, kojih se pjesnik rado sjeća; na primjer pjesme:
Selo
moje, Karaševo - divno selo, Nestaju salaši, Kraj starog bunara, Gajde, Kirvaj,
samo su neke, koje nam upravo o tome
govore.
Kao aspekt autorskog pjesničkoga stvaranja možemo spomenuti i uistinu, uzvišeni, plemeniti, dragocjeni i čisti osje-
ćaj – Ljubav. Ova emocija strasne privrženosti predstavlja istinsko stvaranje. Ona je čedna i stidljiva, ali u tome i
jest njezina draž, njezina čistoća i svetinja. Nenaviknuti na potrošački mentalitet, pritisnuti materijalnim i životnim
nedaćama, ljudi su ovih mjesta, pa i sami pjesnici, sačuvali svoje plemenite i nepokvarene predodžbe prema životu
i suživotu, čistima i iskrenima. Stoga nas ne mora iznenaditi drugačije pojmanje ljubavi osim onoga duboko tradi-
cionalnog, koji pjesništvo Mikole Žurkula interferira s usmenom lirskom poezijom, a Miljin stih umjetnički znatno
dotjeranijim pjesničkim registrom.
Koncentracija, a ne dispenzacija predmetnosti i jezičnih postava daje život Miljinu i Mikolinu pjesništvu.
Ova poezija nije napustila izvorne riječi čovjeka kao što su: ljubav, božanstvo, stvaranje, dobro, pravda, mir, poštenje i
dr. Vapaji pjesnika kao da nas nagovaraju da ne smijemo zaboraviti, odreći se i uništiti metafizičke, društvene i antro-
pološke vrijednosti. Često se u pjesmama spominje i zaziva Boga, osobnih nevolja i ljudskih ograničenosti. Moralne
su vrijednosti nekako iznad svih ostalih te predstavljaju temelj budućeg odnosa prema čovjeku, prema društvu,
prema okolišu. Trajne materijalne i ine nevolje te prijetnja zapostavljanju njihova poimanja svijeta, izazivaju sve veće
i češće obraćanje Stvoritelju, pretvarajući pjesničke glasove u stihovane molitve.
Zbog prevelike težnje ritmiziranom ustrojstvu neke Žurkulove pjesme gube na uravnoteženosti forme i sadržaja, na
kompatibilnosti forme-sadržaja i pjesničke slike, ali to ne umanjuje težnju prema harmoniji čovjeka i društva, prema
skladu čovjeka i svijeta.
Stihovi su Žurkula, temeljeni na prirodnom patetičnom govoru. Pjesnik se u stihovima služi govorom svojih sumje-
štana. Narodni je jezik, kao što znamo, vezan uz jezik usmene narodne književnosti, ali je u usmenoj narodnoj
književnosti, narodni jezik stiliziran, jer je jezik svake književnosti stiliziran jezik. Pjesništvo se ovoga stihotvorca
pojavljuje, rekli bismo, u pisanom obliku razgovornoga govora, kojega, uostalom, karakteriziraju: činjenica da mu za
građu služi svakodnevni život u najširem smislu s tekućim životnim pitanjima; konkretan način mišljenja, veliki broj
ekspresivnih i emocionalno obojenih izraza (na primjer, čestice: evo, eto itd.); eliptičnost i predikativnost rečenica
i dr. Sve ga nabrojene karakteristike čvrsto vežu uz književnoumjetnički stil. Otud i poteškoće da se u pjesništvu
ovog autora jasno povuče granica između razgovornog i književnoumjetničkog stila. Međutim ne trebamo mjeriti
pjesništvo Žurkula prema književnom (pjesničkom) stvaralaštvu većinskog naroda ili prema stvaralaštvu matičnog
naroda, već prema prilikama koje su vladale u ovim karaševskim mjestima.
Sasvim je drukčije s pjesništvom Milje Šere. I on koristi mjesni govor, onaj lupački, prepoznatljiv pogotovo po nekim
osobinama mjesnih govora, na primjer po šwa, koji je u Karaševu i Jabalču prešao u a: dan, sat (=sada), kat (=kada)
i dr.; u Klokotiču, Lupaku, Nermiďu i Vodniku ostaje Ô: dÔn, kÔt itd.; dok u Ravniku imamo e: ket, set itd., zatim po
tome što se slogovni l čuva ili ostvaruje kao sekvencija Ôl: kÔlk, pÔln i dr., l nije prešao u o: rekal, pital, v nije prešao u
h: muva, suva, skup čr-: črn; u I se i L pl. svih rodova nalazi nastavak –am i -Ôm: ženam(Ôm), luđam(Ôm), telcam(Ôm);
po- + pozitiv daje komparativ (po velik, po slutan = ružan); naj- + pozitiv = superlativ (najvelik, najslutan);pomoćni
glagol lam, laš, la, lamo, late, laju (lam = ću) i odgovarajući oblik prezenta daju futur itd.
Autor ukazuje na to da književnost jednog naroda ne moraju činiti samo elitna imena i stvaraoci koji žive u političkim
i kulturnim središtima, već svi oni autori koji su, na bilo koji način, s više ili manje uspjeha, dali svoj doprinos njegova-
nju materinskog jezika i obogaćivanju kulturne baštine svoga naroda.
No kako se u ovom slučaju radi tek o pionirskim koracima prema umjetničkom stvaralaštvu, moramo se zadovo-
ljiti tek činom poticaja za druge stvaraoce. Jer bez pomoći književnosti nije moguće zamisliti čuvanje, njegovanje i
obogaćivanje materinskoga jezika, što je preduvjet opstanka same manjine, ali i uvjet razvoja te njezina kulturno-ci-
vilizacijskog rasta.
Istinski se, dakle, može zaključiti da je pjesništvo dvojice pjesnika vjerna slika relativne zatvorenosti, to jest jamca ču-
vanja etničkoga hrvatskog identiteta te relativne kulturne homogenosti seljačkoga društva. U toj kulturnoj homo-