Basic HTML Version
temabroja
hrvati
u
rumunjskoj
temabroja
riječi
15
genosti, u kojoj nedjeljna misa i svećenikova propovijed, kao i, sve češća, obraćanja političkih predstavnika puku,
nema opće neutralnosti. Naime, uz narodu poželjne riječi i postupke, nastoji se, putem prijenosa vjerovanja i
vrijednosti, nametanja mišljenja i autoritarnosti, uspostaviti dominacija globalnog (vjerskog ili stranci/organizaciji
privrženog) društva i konsolidirati položaje autoriteta, moćnika ili lidera.
Religijsko-crkveni život ruralne sredine prisutan je, kao što smo mogli vidjeti, prvenstveno u pjesmama Mikole
Žurkula na način da više usmjerava pripadnike ove etničke skupine prema iskonskim kršćanskim vrijednostima,
koje sve više posustaju pred valom ponuda novoga vremena. On kao da religiozno-crkvenu tradiciju, pomalo
opterećenu teretom društvene kontrole nad svojim sumještanima, želi obogatiti humanijim i aktivnijim zalaga-
njem za življenjem života utemeljenim na vjeri, ljubavi, slobodi, međusobnom uvažavanju, radu i toleranciji. Tako
shvaćanje potpuno odudara od toga da se religijska skupina poistovjećuje s bilo kakvom i bilo kojom svjetovnom
i političkom vlašću i opravdava individualna i kolektivna vladanja. Stoga, Žurkul ističe življenje, a ne prakticiranje
religije u svom rodnom i našem etničkom kraju.
Ako autorskom pjesništvu ove antologije pristupimo iz višejezične - bilingvističke ili diglosijske perspektive – uočava-
mo ogromne potrebe i zadatke koje pred nama stoje. Naime, budući da se višejezičnost definira pomoću jezičnih
i komunikacijskih kompetencija, uviđamo složenost odnosno zalaganje kako bismo proširili prostor i komunikacijsku
kvalitetu. Ne ulazeći u stručnu interpretaciju autorskih uradaka, u sintaktičko, semantičko i strukturno razmatranje
pjesama, naglašavam činjenicu da njihov formalni jezični sustav, kao segment različitih sociolingvističkih i ekstralingvi-
stički (pod)sustava jesu dijalekti i sociolekti. Takvi nam mjesni govori i te kako mogu pomoći u osvješćivanju potrebe
za napretkom na polju jezične i komunikacijske kompetencije.
Zašto? Zato što je ona važna svakom članu govorne mjesne zajednice jer o njoj ovisi i njegov društveni status te da će
ograničena, lošija jezična i komunikacijska kompetencija suziti prostor i kvalitetu komunikacije, a u nekim situacijama do-
prinijet će i potpunoj izoliranosti samoga govornika. Homogenoga pak i jednoznačnog znanja o jeziku nema, ali je svima
nama kao dvojezičnim govornicima jasno da smo dvostruko heterogeni jer oba jezika na kojima komuniciramo imaju
svoje dijalekte i sociolekte. Osim toga pristup drugom jeziku, jeziku većinskoga naroda nije ograničen samo standardom
ili dijalektom već i našom voljom, sposobnostima i raznim kontekstima. Zasad nam je implicitna norma – dijalekt mjesni
govor – dana u predškolsko doba, ali standardna jezična i pogotovo komunikacija kompetencija predstavljaju dvostruki
problem, jer se i jedna i druga moraju postepeno i sustavno stjecati.
Relativno niska razina kompetencije materinskog jezika mjesnoga govora karaševskih Hrvata u odnosu na većinski jezik i
standardni hrvatski jezik proizlazi iz same činjenice što se djeca u školama redovito nalaze u apstraktnim situacijama jer
češće niti razumiju niti znaju kako odgovoriti na postavljeno pitanje. Jasno, taj je jaz sve niži, ali kako na promjenu u et-
ničkom identitetu utječe ukupan društveni, gospodarski i kulturni razvoj društva, koje je neizbježno obilježeno
tehničkim napretkom, demokratskim, ekumenskim i svjetovnim načinom ponašanja i shvaćanja, dolazeći i suo-
čavajući se s kulturnim oblicima tradicionalnoga seoskog života, mijenja se i prirodno komunikacijsko okruženje
djeteta i javljaju se komunikacijske poteškoće, pa makar i upotrebljavao jezik kulture kojoj pripada i s kojom se identifi-
cira. Dakle, djeca nailaze na velike poteškoće kad se od njih očekuje komunikacija ne samo na drugom jeziku nego i na
standardnom hrvatskom jeziku, a ne na dijalektu, jer artificijelnost onemogućuje identifikaciju s drugim stranim jezicima.
Takvo se stanje može poboljšati na način da se izrade nastavni programi koji će inkorporirati mjesno-govorne i kulturne
specifičnosti ove manjine, jezične i komunikacijske zakonitosti standardnoga hrvatskog jezika te jezika većinskoga naro-
da. Dakako da to podrazumijeva slobodno korištenje mjesnoga govora i u školi, u okviru nastavnog programa, što onda
iziskuje definiranje statusa dijalekta, što sigurno neće suziti funkcionalnu polivalentnost standarda u javnoj komunikaciji, i
pridonijet će porastu autorskih pjesničkih i inih uradaka. Nikako ne bi trebalo izostati obrazovanje na manjinskom jeziku,
jer mu odsutnost visokoga vrednovanja prijeti s nestankom, a implicitna se norma samo neko vrijeme može nositi s
onom eksplicitnom na način da će se on moći privremeno očuvati isključivo u obitelji. Kako vidimo, škola i obrazovanje
jesu ključni i potrebni, ali na žalost ne i dovoljni, preduvjeti očuvanja dijalekta čak i u homogenoj jezičnoj zajednici u
heterogenom jezičnom i globalnom okruženju.
I još nešto, poznavanje jezika nije dovoljno ako se ono svodi isključivo na poznavanje gramatike – komunikacijskog koda
- jer jezik nije sam sebi svrha, nego živi u svojoj upotrebi, već i sposobnost svakog govornika da u određenoj situaciji u
određenim okolnostima izabere najefikasniji jezični podsustav kako bi postigao svoj cilj i tako potvrdio posjedovanje ko-
munikacijske kompetencije. Dakle, potvrdio bi na taj način i zavidno vladanje s gramatičkom, sociolingvističkom i logičkom
kompetencijom, što jest preduvjet učinkovite integracije dvjema kulturama i narodima u ujedinjenoj Europi.
Svjestan činjenice da sam tek dotaknuo neke probleme vezane za usmenu i autorsku književnost, za neke karak-
teristike autorskog stvaralaštva objavljenom u prijevodu na esperanto te o velikoj potrebi za jezičnom i komunika-
cijskom kompetencijom kao preduvjeta opstanka, ali i očuvanja sustavno obrađene tradicije karaševskih Hrvata te
porasta autorskog stvaralaštva, nadajmo se organiziranju hrvatsko-rumunjskih seminara, stručnih skupova i preda-