Basic HTML Version
156
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
I zato ni ne govorim o djetinjstvu. Jer je tada ideja funk-
cionirala. Bilo je i plina, i vode, i sportaša, i putnika u
vlaku, i matineja. Osam sati rada, osam sati rekreacije i
kulture, osam sati spavanja.
Nova ideologija gradi nova mjesta sreće. Na ulazu u
kvart strateški su smještene dvije katedrale. Jedna s
mantrom
Život je bolji nakon smrti
, druga s mantrom
Kupujmo naše
. Jedna ima zvonik u kojem je snimljeno
zvono pa se megafonom zvuk pušta u raju, a druga
benzinsku, samouslužnu. Obje su na ulasku u kvart, ali
ne u samom kvartu. Da na njih ne prijeđe blijeđenje,
oksidacija, korozija, apšisanje. Kupovna ustanova ponu-
dit će topli obrok, na akciji, zbog izvanrednog stanja,
možda u paketu budu i dizna i crijevo da si sama pustim
plin jer nama više ni plin ne puštaju. A možda me od
namjere spasi zvono u podne, kad se kiselo nasmijem
jer je opet stalo usred takta, onog trena kad netko važ-
niji stisne prekidač.
Bolji otrov
Kad se ujutro probudim, prvo popijem
spirulinu havaj-
sku
. Multivitamin je to na bazi algi i uz njega sam lakše
mršava i zdrava. Onda popijem zeleni čaj, dok sam još
u kućnom mantilu, potjeram tako još i kroz kožu neke
nakupljene zločestoće što blokiraju metabolizam i do-
bru funkciju tijela. Tuširam se, naizmjenično hladnom
i toplom vodom, da si popravim cirkulaciju i koncen-
traciju. Oblačim se pažljivo prateći prognozu, kvaliteta
života leži u dobrom planiranju. Šminkam se diskretno.
Stavljam u torbu sezonsko organsko voće, jogurt od
soje i suncokretove sjemenke. Zatvorim prozore na-
kon jutarnjeg provjetravanja stana. Stavim najjači otrov
u prašku za žohare u kutove sobe te pod kuhinjske
elemente i spremna sam za posao.
Na poslu za vrijeme pauze pričam Milici kakav sam
stan kupila. Starogradnja, debeli zidovi, 55 kvadrata,
lijep balkončić s kovanom ogradom. Imam spavaću
sobu, obojat ću je u tirkizno plavu, da bude morska, a
posteljinu ću kupiti boje pijeska. I veliku lampu na koju
ću staviti abažur što sam ga našla na tavanu pokojne
bake. Kuhinju bih da je shabby chic, mislila sam plavu,
ali ako je soba plava, bilo bi malo previše. Pa će ona biti
žuta, limun žuta. A na stolu crveni stolnjak i velika zdje-
la puna povrća. Ljepše su mi tikvice i patlidžani nego
banane i jabuke. Na podove ću staviti seljački pod, bit
će zaista divno, samo da se riješim žohara.
Bila sam na sastanku stanara, kažu žohari imaju bazu
negdje u zgradi, vraćaju se čim se malo opuste. Derati-
zator dolazi redovito. Ulaz zgrade čiste više nego netko
vlastitu kuću. Pozatvarali su pur pjenom sve pukotine i
u podrumima i na tavanu, izolirali vrata i prozore. Za-
branili su kućnim redom držanje kućnih ljubimaca kako
se hrana ne bi ostavljala na podu. Sve su napravili. I
žohari ponekad nestanu, ali nikada zauvijek.
Mami sam za večerom opisivala te moje njemačke žo-
hare, blattella germanica, kad su mali, crni su i okrugla-
sti, a kad narastu postanu bakrenosmeđi i onda na za-
tku nose paketić svojih maleckih. I ti, ti bakrenosmeđi,
oni su ti najgori, grozni su jer ne skitaju, pritaje se i ču-
vaju svoje mladunce. Zbog njih moraš biti strpljiv kada
ih tamaniš. Jer taman kad misliš da ih nema, ti veliki
raspuste prinove i eto ti opet društva. Ja sad čekam još
te prinove, ostale sam mahom istrijebila. Tata je polu-
dio što svoju strpljivost trošim na prokleto leglo žohara
umjesto da živim na katu iznad njih koji ionako čami
prazan. I još je dodao da zna da sam prošla na natječaju
za Bruxelles i da ne može shvatiti što me drži tu ako ne
baš oni najbliži. Krenuo je s tiradom o Europi, o širenju
pogleda, o bijegu iz učmalog, o perspektivi. Postupno
je pojačavao i glas i geste i sad je već vikao da me jebali
nametnici, da me jebali jer da će oni biti tu i kad se
ja vratim, jer da su u nas postojani, postojaniji od bilo
čega, a mama se, vjerojatno da promijeni temu, sjetila
kako je u rodilištu, kad sam još bila u jastuku, jedan mali
plazio prema meni i kako je skočila kao bijesna mačka,
ulovila ga, i bacila kroz prozor.
-U rodilištu? -odmah sam se uzvrpoljila, nazvala sestru
i ispalila pitanje
-Kad si rodila Stelu je li u rodilištu bilo žohara?
-Naravno da nije.
-Jesi sigurna, koliko si ono dana bila u bolnici?
-Deset.
-I nijednog nisi ni čula ni vidjela?
-Nijednog, sto posto.
Bila sam ozarena, istrebljenje je moguće, sestra je bila
u istom rodilištu u kojem je mama mene rodila! Znala
sam da nije beznadno, osjećala sam to. Majka je ner-
vozno vrtjela glavom, a tata nije komentirao. Ni riječ.
Na putu do teretane svratila sam u
Saso
po neodoljive
salonke, dugo su mi bile preskupe, ali sada su napokon
na popustu. I u moj baš dragi Zdravko dućan, zaželjela
sam se juhe od hokaido bundeve i đumbira. A kupila
sam i avokado i batat, božanstveni su kad se zajedno
zapeku u pećnici. A i k Marcelu, on mi je iz Prijedo-
ra nabavio
Bumortin
valjčiće, još bolji otrov. U nas su
ilegalni, zbog nekih opakih sastojaka, ali ja moram biti
spremna kad mladi izmile, navodno jako vole grickati
to zlo.
Pred svlačionicom sretnem Bukija, kaže mi kako izgle-
dam dobro, kako sva prštim energijom, da što mi je,
da bi i on to. Ne znam što mu reći pa kažem, kupila
sam stan. On mi čestita mada pomalo razočarano, že-
lio je valjda čuti nešto neobičnije. Možda je on taj koji bi
shvatio mene i žohare. Ne da mi se riskirati neugodnu
situaciju, odlazim vježbati i trening odvalim kao prava