Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
157
profesionalka, čak si dodam i dvjesto trbušnjaka jer
skužim da mogu.
Kod kuće vakumiram strojem sve namirnice u stakle-
ne posude, na zatvaračima okrenem današnji datum,
da ne zaboravim. Odvakumiram posudu s narančama,
iscijedim si sok. Kore stavim u vrećicu, dodam i par mr-
tvih stvorenja što ih nađem po podu i odmah odnesem
u kontejner pred zgradom. Napišem mejl prijatelju koji
mi sređuje majstore, insistiram da moraju, nakon što
izvade parkete i otucaju sav zid, napraviti sve rupe za ci-
jevi, sve rupe za strujne instalacije, očistiti stan od šute i
ostataka, detaljno. Insistiram također da se nakon toga
ni pod razno ne pojavljuju u stanu barem dva tjedna.
U kuhinjske ormariće stavljam vinogradarske ljepenke.
Otkad mi je u jednu upala najdraža kožna torba, ne
ostavljam ih po podu. Al dobre su jer se u njih ulijepe
kapitalci, zajedno s paketićem prinove na guzi. Prašak
sipam oko hladnjaka i ispod kuhinjskih elemenata i do-
dajem novi otrov, valjčiće. Kad krenu s noćnim mirom
tražiti hranu, bit će tako sretni. Bar za kratko.
Krevet dobro pregledam, posteljinu istresem. Ostavim
upaljenu malu lampu i glazbu na tiho. Volim zvukove
proljeća, to mi je divan nosač zvuka. Ne mogu spavati
uz pravu muziku, a žohari su slijepi, smeta im zvuk. A i
meni je lakše da ih ne čujem kad krenu šušketati. Sjetim
se kako je u početku bilo strašno. Izlazili su odasvud.
Činilo se kao da se cijeli stan mrda, kao da ga preslagu-
ju, kao da će izjesti sve, poput scene u filmu kada nasilni
skarabeji ogole ljude do kosti u tri sekunde. Jednu sam
noć otišla s nekim tipom, a nije mi uopće bio napet,
samo nisam mogla zamisliti da moram u svoje leglo. Da
nisam ovako odlučna, ta gamad bi od mene napravila
nimfomanku kurvu.
Ujutro prvo skupim mrtvace u vrećicu. Pa se vratim
i ostaloj rutini. Danas me veseli što vidim da su valjči-
ći otrova izgriženi. Bit će žrtava! Ustrajnost se isplati.
Imam još deset dana prije nego stignu majstori, nadam
se da ću do tada dobiti bitku. Uočim jednog, viri iza
lajsne. Znam ih već, brzi su, nema s njima loših refle-
kasa. Umirim se, vrebam. Čim se cijeli pomoli na zidu
zveknem ga đonom šlape iz punog zamaha. Mekan je.
Razljepila sam ga pošteno. Leš prilažem ostalima u
vrećicu, a mrlju ostavljam, živima na znanje. Mada su
mi rekli, žohari jedu i jedni druge kada nema ničega
drugog.
Već ih tri dana nema, niti jednog. Jučer sam spavala bez
glazbe. Tišina. Prekrasna tišina. Izbacujem preostali na-
mještaj iz stana, terapeutski lomim i trgam sve. Malo
sam poludjela od sreće. Imat ću svoj stan. Živjet ću
u njemu posve sama. Maštam malo, ne previše da ne
razvijem frustraciju. Na balkon ću staviti mali naslonjač,
tamo ću poslijepodne piti moka kavu od rajši gljive.
Zamišljam, možda ću baš s toga balkona vidjeti nešto
važno ili nekog važnog. A možda i neću, ali nije bitno.
Samo neka sam sama na miru, sama samcata.
Majstori već danima devastiraju stan. Susjedi uživaju
u zvuku
hiltice
, kažu čak su se bube razbježale. Jedino
je starog Marijana strah odmazde kad nastupi mir. Ali
kaže, što se tu može, već su navikli. Otrovi su spremni,
za sve uvjete. Sada uživaju u zatišju.
Peglam u maminoj kuhinji. Danas ljudi više skoro ništa
ne peglaju. To mi nije jasno. Donji veš je najbliži tijelu,
mora biti dezinficiran. Nitko više ni za što nema str-
pljena, to je tako strašno. Uočavam jednu pukotinu na
zidu, u blizini hladnjaka, moram upozoriti tatu na tu
nesmotrenost. Bube uvijek kazne opuštenost. Dođe
mi da mu napišem upute kako izbjeći bubašvabe i pri-
čvrstim ih magnetom na hladnjak, baš do onog mog
briljantnog briselskog osamdesetdevet posto riješenog
testa, baš do moje budućnosti, kako je on vidi. Neka
na svoju misli jer ja sam se za moju svojski pobrinula.
Nakon posla odlazim u stan. Punim sve pore pjenom
protiv nametnika, sprejem natapam zidove. Nema ih.
Stan je u potpunosti napušten. Tako je već zadnja dva
tjedna.
Vrijeme je da ga majstori ponovno pretvore u stam-
beni prostor. Osjećam se pobjednički. Nosim sva sred-
stva susjedi vrata do. Kažem, nema smisla da im prođe
rok. A ako mi zatrebaju, eto mene k vama. Susjeda se
blagonaklono smješka, drago joj je zbog mene. Nailazi
i stari Marijan, a ja nastavljam svoju sreću dijeliti glasno
-Zaista, kažem vam, uspjela sam. Nema ih. Živjet ću
sama!
I tako, moj stan je moja tvrđava, utočište. Mjesto rituala
samoće. Ponekad ponosno shvatim kako uživam čak i
u dosadi. Naslonjač na balkonu pun je pogodak. Zasto-
ri su teški i meki, lako se navuku za skrivanje. Podovi
ne škripe i nisu hladni. Mirišu na svježe drvo, još uvijek.
Svaka je stvar na svome mjestu, i svaka je samo moja.
Ponosna sam na sebe. Svima govorim, sreća je tamo
gdje se ti oko nje trudiš. Ne moraš je tražiti, moraš
samo napraviti sve kako treba, i ona dođe k tebi. Tata
još nije skinuo test iz Bruxellesa s frižidera, kaže da ću
jednom shvatiti. Tvrdoglavost je njegova sreća.
Jutros sam ga našla. U kupaoni, na finoj porculanskoj
talijanskoj pločici. Srednje je veličine. Pubertetlija žo-
harski. Mirno sam ga ubila i sjela na rub kade. Sada je
taj trenutak, sada moram odlučiti. Spakirati se, pobjeći,
poludjeti, vrištati, zapomagati, zahtijevati, što mi je či-
niti?
Popijem
spirulinu havajsku
, za zdravlje i mršavost. Onda
popijem zeleni čaj za metabolizam i dobru funkciju tije-
la. Tuširam se, naizmjenično hladnom i toplom vodom,
da si popravim cirkulaciju i koncentraciju. Stavim najjači
otrov u prašku u kutove sobe te pod kuhinjske ele-
mente i spremna sam za posao.