Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
155
Natalija Miletić
125
Prestali su puštati plin
Sve svoje bore ne punim puderom ni kremom, punim ih tugom jer su nam danas isključili plin. Zemni plin za doma-
ćinstva. Nije da nisam platila račun, već su plin isključili cijelom naselju. Jer u njemu ne živi dovoljan broj ljudi zbog
kojih bi u zgrade stizao plin. Jer na plin samo kuhamo. Grije nas toplana. Nemaju računicu. Po ulici sada starci guraju
tačke s plinskim bocama. Tačke su iz vrtova. Zgrade kradu livadu za vrtove. Jer nikad nije sagrađen dječji park.
Uglavnom, da se sad ne izgubim, ne mogu ništa skuhati jer imam peć na plinske ringove. Dok ne kupim novo crijevo,
diznu i to sve instaliram nasred kuhinje. Jer za plinsku bocu nema mjesta. Ostarjela sam u tom kvartu. I postala
nepotrebna. Skupa s njim. Zato bore spominjem. Nisu one inače neka moja tema. Ali kad malo bolje razmislim, ne
znam je li išta više moja tema. Kompas sam zametnula. Tu sam radila, u tom kvartu. U velikoj tvornici. Ona, tvornica,
bila je dio velike ideologije. Pa je imala veliki broj radnika. Mnoštvo, reklo bi se da zvuči moćnije. Jedina tvornica
bešavnih cijevi, govorili smo. Danas kažu
u ovom dijelu Europe
. Nekad je bilo
jedina,
bez suvišnih dodataka. Kako se
mijenjalo vrijeme, tako je nestajala potreba za tim posebnim cijevima bez šava. Jednako tako je nestala potreba za
mojim radnim mjestom. Diploma inženjerke metalurgije zaslužila je mjesto u muzeju. Ali nije me to tada uništilo.
Bilo je u meni još onog nečeg, možda prkosa, a možda naivnosti, nikad nisam sigurna koje je od tog dvoje zaslužnije
za preživljavanje ljudi. Pa sam krenula vlakom u veliki grad, na posao. Svaki bih dan prelazila pasarelu. Do nedavno
nisam imenovala most koji omogućava dolazak na željezničku stanicu, a da se ne preskaču šine pruge. Saznala sam
mu ime kada su nam ga zatvorili. Novinarima je trebala jedna riječ za veliki naslov.
Snalazili smo se. Mi radnici putnici i ubogi studenti, kako smo znali i umjeli. Nekad smo se penjali na zaustavljene
kompozicije, prolazili kroz vagone, padali po šinama, mazali se crnim uljem. Nekad bi nas skupili na autobusnoj stani-
ci oni s autima. Stali bi na busnu i viknuli: „
Ide ko na vlak“
. Pa bi se stiskali do stanice. I tako, bili smo snalažljivi, ili smo
hodali, zdravo je za srce i samo je pola sata duže. Tko nam kriv što nam je kvart s krive strane željezničke stanice.
Put do te stanice ide kroz šumu. Šuma grli tvornicu i skriva je od naseljenika kvarta. Da im bude lijepo uz nju. Da ih
hrani, a da im nije ružna. U šumi je vrtić, sportski tereni za odbojku, rukomet, tenis i mini golf. I olimpijski otvoreni
bazen. I kuglana. I kino. Od svega toga još uvijek funkcionira vrtić. Ostalo propada jer nema se za koga održavati.
Najvrjedniji dio kompleksa jesu metalni dijelovi koje prodaju u staro željezo. Prvo ih je napadala hrđa, pa vjetar, kiša
i na kraju zaborav. Sad ih se ogoljuje kidanjem, trganjem, sječom. Putem do željezničke stanice svaki dan nestane
barem jedan dio. Letimičnu tjeskobu obično neplanski uokviruje i jutarnji miris plinske stanice, sada će mi i taj po-
jačivač uskratiti. Nekada, ne tako davno, kipari su ostavljali tragove u željezu po cijelom naselju. U šumi ih je najviše:
Ivan Kožarić, Branko Ružić, Vera Fischer, Mila Kumbatović, Milena Lah, Josip Diminić, Peruško Bogdanić, Ratko Petrić,
Petar Barišić, Zlatko Zlatić, Dubravka Duba Sambolec,...
Hrđaju već dugo. I životare u visokoj travi među komarcima.
Nisu ih još rezali za otkup. Ne znam kako je to moguće. Kipovi ipak ostaju dok drugo sve nestaje: „Naš život“, „Crne
vizije 1“, „Slučajan oblik s tezom“, „Zid“, „Visoki napon“, „Čovjek stroj“, „Crne vizije 2“...
I jezero se skrivalo u šumi. S umjetnim slapom i klincem koji piša u jezero. Klinac je rastaljen. Nitko nije ni primijetio
da je nestao. Jezerce je presušilo. Nije više nitko pišao u njega. Logično sam si to tako objasnila da si ne objasnim
onako kako zbilja jest. Taj je upišanac jedini dobro prošao od svih nas u tom naselju, poslužio je za nešto drugo. Dok
mi ostali u tišini nestajemo. Više nas ni patetika ne dotiče. Smeće napušteno. Relikvija nekog vremena.
125
Natalija Miletić
rođena je 18. listopada 1977. godine u Sisku, gdje danas živi i radi.
Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu: 2002. komparativnu književnost i filozofiju, 2004. dodatni studij teatrologije, 2006. studij bibliotekarstva.
Pohađala je radionice kreativnog pisanja Zorana Ferića, Marinka Koščeca, Miroslava Mićanovića i Andreja Blatnika te unazad dvije godine volonterski provodi programe takve vrste u Sisku.
Nagrađena je prvim nagradama natječaja Kratka priča je ženskog roda 2012 te Lapis Histria 2013. 2014. godine ulazi u finala natječaja Vranac, Gradske knjižnice Samobor i Zlatko Tomičić iz Karlov-
ca. 2015. godine ulazi u finale natječaja Gradske knjižnice Samobor . Priče su joj objavljene na portalima Afirmator i Kritična masa te u časopisu Urbani vračevi. Priča Nisam dio je elektronskog
zbornik Čitanka za začitavanje. Priča Bolji otrov, u talijanskom prijevodu, objavljena je u časopisu La battana. Nastupala je na Festivalu kulture i snova 2014. i 2015. godine te na Pričiginu 2015.
Uskoro joj izlazi zbirka kratkih priča u izdavačkoj kući Algoritam.