Basic HTML Version
50
riječi
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
menima industrijske civilizacije, osobito uočavajući
epohalnepromjeneuvremenukada“strojpostadekralj
svijeta”.Matoš je,može se reći, upravouDojmovima s
pariškeizložbeanticipiraofuturizamprijeMarinettijeva
Manifesta (1909.), a flanerističko lutanje nacionalnim
paviljonimadoveloga je idootkrićamultikulturnosti:
„Mladiću vidjeh samo crno, kudravo tjeme—
kadalpodiže lice ipogodimeusrce: očinjegovecrne,
izbuljene i crvenkasteočibijahupunebijelihsuza...Te
susuzenajljepšeštovidjehdosadanaizložbi: ljepšesu
odsvihizloženihdraguljaialemkamena. Jošnevidjeh
suze pasti sa čudnijeg, sa crnijeg izvora i sa vrelijeg
možda srca. Još me ne tronu suza kao bijela suza tog
crnogmomka:—suzamogabratačovjeka“(MatošIII,
1973: 211-212).
Pjesnikova lutanja izložbenim paviljonima,
tipičnoflaneristički,motiviranasuestetskimzahtjevima,
aopisesadržajapojedinihpaviljonastalnoprekidajuslike
kojesuspojtipičnoimpresionističkeurbaneikoničnostii
prirodnoga krajobraza (usp. Nemec 2010: 79):
„Pariškonebonosi većtjedandana jednostav-
no elegantno odijelo odmodro-sivkastogbaršuna, a
divljemjekestenju - sveodovog, ubogadivnogLou-
vreapadoRudeovogveličanstvenogTrijumfalnogsvo-
da-toploproljećezačešljalomeku,zelenukosupoput
žustrogpariškogbrijača. Grlicegučuokomramorjau
luxemburškom vrtu i čekaju - da zamirišu pupoljci u
grmljuodjorgovana.Topleseuliceprašekaousredljeta,
jadnikonjiposrtajunakrvavakoljenapodomnibusima,
kočijamaitramvajima,ukojimaćeretajugustiParižlije
kao vrapci na veselomprosu. To bruji i kipi kao u čaši
šampanjca, a ja zurimomamljen i maštajući namoju
susjedu u ladi. Crna je i sjajna kao lakovana cipelica,
a kosa joj kaougaravogpudela. Što jemoglodovesti
ovamo tu crnu‘udaljenu kneginju’? Da nije danse du
ventre,vještinarazbludnogOrijenta?Daniječežnjaza
gradomsanjarskogBaudelairea,blijedogpjesnikacrne
Venere?“ (Matoš, 1973, III: 130).
Matoševaurbanadokoličarskapercepcijaoso-
bito inzistira na prostornoj dimenziji. Njegove slike
s izložbe često su ogledni primjer onoga što Benja-
min i Flaker nazivaju panoramskom književnošću (v.
Benjamin1986;Flaker1999.).Unjimadominirapogled
odozgo,izptičjeperspektive,zarazlikuodBaudelairea
kojiinzistiraisključivonadetalju.Navedenodoizražaja
dolazi osobitoudopisuod15. lipnja 1900. kada sena
SvjetskojizložbiMatošnovimtehnemom,uspinjačom,
penjenaEiffelovtoranj,uoblake,iopisujepanoramsku
perspektivugradakaoobjekta.Nadolazaknovepercep-
cijegrada i arhitekturepogledaMatoš bilježi jednako
kaoVictor Hugo ili JulesMichelet prije njega, ekspre-
sivnimizrazom,bodlerovskomsinestezijomisnažnom
uporabom groteske, gdje je obzorje uspoređeno s
raščupanomkosomklošara,aobrisitornjevasdlakama
na nebrijanu licu:
“ZaoblačnihdnevaizgledaodovuddivskiPariz
još veći, još avetinjskiji, još fantastičniji. Krajevi mu se,
kao ispolinskoj aveti, miješaju i prelaze u modruljas-
ti dim, sivu maglu, mrki oblak - u obzorje prosjedo i
raščupano kao kosa u Bibi la Pureea, starog pariškog
ćalovaidakaprosjaka.Oneudaljinikućeizgledajukao
oblaci dima i oblaka, magla je kao haos kuća. Kuće,
kuće - orgija kuća! Čine mi se kao šareni, tužni atomi
čudne,ogromneiživeceluleodkojejeizvezensavovaj
zadimljeni prostor odoblaka dooblaka. Čini mi se da
kroz svemir odjekuje brujanje tog šarenog, škurog i
zadimljenog čudovišta. U žutoj paučini žutih ulica, u
gužvimodruljastihkrovova,bijelihisivihkućerinanad
kojimaserastalasavadimkaonadšarenimđubretom,
enozelenogkrovaMadeleine,enočetirizlatnepjegice
- ruska crkva, eno slavnog trokuta: Notre-Dame, koja
dižepremanebusvojadvamrkatornjakaodvijemolit-
vene ruke, Pantheon, grob V. Hugoa i zlatno kube
Domainvalida,grobaNapoleonova(…)Nazamagljen-
om,zadimljenom,ljubičastomobzorjunevidimdrugo
negokonturetornjevakaodlakenadugonebrijanom
licu. A srebrni se rep zelene zmije Seinebjelasameđu
iglastim dimnjacima, drvljem— što li — kao pužev
tragštosesrebreniprekodlakavihčahuraimrtvihdla-
kavihgusjenica.Aodozdojednakohuji,bruji,grmi,kao
izkiklopskekovačnice.TojeParizkojihuji,bruji,grmi!“
(Matoš, 1973 III: 172-173).
Sirenski zov domovine
Iako je pariški život za Matoša čitavo vrijeme
biosnažnainspiracija,pjesnikseumnogimfeljtonima
iz tog perioda često žalio na osamljenost, nervozu,
nesanicu, pa i na dosadu,„tu neobičnu boljeticu koja
je uzrokomsvih vaših patnja i cijelog vašeg bijednog
napretka”,kakojerekaoBaudelairovVelikodušni igrač
iz Spleena Pariza. Nedostajali sumu njegovi prijatelji,
obitelj,domovina,nedostajaomujeZagreb.Matoševi
flaneristički kolaži nisu stoga lišeni teških boja, diho-
tomnihemocijaikontradiktornihiskaza.Književnikne
pišesamoogalantnomiharmoničnomParizu,centru