Page 56 - Rije

Basic HTML Version

esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
51
umjetnosti i visokemode, već i o velegradskompod-
zemlju, naličju grada koje je artikulirao Zola u svojim
naturalističkimromanima,ikojejeBaudelaireanatjeralo
daUjedansatujutrouzvikne:„Užasniživote!Grozoviti
grade“ (Baudelaire 1982: 23). Taj tamni i neprijateljski
Pariz često se javlja i kao odraz Matoševe tjeskobe i
teškogaegzistencijalnogastanja,uprvomredugladi i
neimaštine, s kojomseMatoš u Parizu često susretao
(usp. Nemec 2010: 87).
TakouPariškoj kronici, kojuLjuboWeisner„jer
je ličnodoživljena“ atribuira„istinskijomi humanijom
i od najhumanijeg Kranjčevića“ (Weisner 1994: 145)
Matošpišeosvojojprvojpariškojzimikadaje,milošću
pekarice iz ulice u kojoj je stanovao, „jeo jedared
dnevno,predveče,obročićkruha“.Flanersada,daleko
odpasaža i luksuzadočarava svoj pogledkroz prozor
„na mastan odmagle i čađav od dima krov susjedne
parne praonice pa na zamusane ‚meblirane hotele’ i
radničke stanove sodomske naše ulice s kućetinama
koje doživješe sve strahote od krvavih revolucija pa
do sadističkih noćnih zločina“ (Matoš 1973, V: 151).
Cijelijezapisobilježensnažnimekspresivnimslikamai
bodlerovskom estetikom rugobe:
„Dok ležah skutren, bez sna i bez svijeće, u
neplaćenojmojojćeliji,šarajućiizdugočasicepomraku
slikeapokaliptičkihgibanicaioceanaubocišampanjca,
vjetarjeurlaokaogladnijanuarskivuk,trbušnakožami
se zalijepila za hrptenicu, časovi su tekli i mutno tekli
kaoblatnerijekevječnosti,vrijemesepretvarašeuMrt-
vomores rijetkimi sve rjeđimmrtvimsvojimpticama
—polaganimi trulimminutama, aglad, vampir, puza
i puza iz kuta, pentra se na postelju, skačemi na prsa,
pacrkavam,crkavamicrkavampodsvevećomivećom
piramidomgroba,smrti,sramotnegladnepogibije.To
sumutničasovikadprestanečovjek,vrijemeiprostor,
kad se čovjek pretvara u prostor i vrijeme, a vrijeme i
prostor u čovjeka, kad vas sve boli, kada je sve jedan
veliki bol, jedan veliki stid, velika jedna glad. Iza duge
zimske noći kojami se učini posljednja i beskonačna,
stane se javljat zora, žuta, gladna i mrtvački blijeda.
Krovovi bijeli. Snijeg... Kroz melodijsko zapijevanje
jutarnjih trgovčića s kolicima čujemmuzikalnu frazu:
‚Maarchand d’habits! Trgovac odijela!’ — i bez misli
zovemgagore, prodam—jedinecipele, jedinosvoje
odijelo — sve, sve mu prodam, cijelo svoje golemo
imanje, zadržavši tek gaće i košulju, i poslavši garni-
jskognašegmomkadamizatih5—6franakanakupuje
magazin hrane i vina, s obećanjemda ću za dan-dva
dobiti iz Austrije novaca“ (Matoš 1973, V: 151-152).
Matoš jeuflaniranjueuropskimmetropolama
stalno tragao za Zagrebom, što jepotaknulo i njegov
flanerističkisenzibilitet.Feljtonistnaimeulice, trgovei
cijelegradovečestouspoređujeshrvatskommetropo-
lom.ObalejezerauŽenevi takopromatrauusporedbi
sa Zrinjevcem i Jelačićevimtrgom, a ženevsku jezgru
s Gornjim gradom. U kasnijem feljtonu Dva grada
opširnoopisujedistinkcijeizmeđuZagrebaiBeograda,
ukazujući na civilizacijske, kulturološke i svjetonazor-
ske razlike:
„Zagreb ima lijepe kuće i stanove, Beograd ih
nema (...) Beograd ima električni tramvaj – Zagreb ga
nema.Zagrebimadostalijepihjavnihsalazakoncerte,
Beogradihnema.UBeogradujemesojeftino,uZagre-
buskupo.Beogradimadomaćudinastiju,Zagrebrijetko
kadimadomaćegbana.UZagrebusegovorinjemački,
uBeogradu više francuski. UBeogradu ima žena pre-
malo,uZagrebuodviše(...)Beogradimaljepšipoložaj.
Zagreb – okolicu. Tamo se više pije crna kafa, ovdje
– vino (...) Zagreb ima tradiciju, Beograd je nema (...)
Tamo su i Rumunji Srbi, tu su i pravoslavni Nehrvati.
UZagrebuimamnogohramova,uBeograduihgotovo
nema (...) Tamo se bolje glume smiješni, ovdje ozbilj-
ni komadi (...) Tu je Zapad sa svim političkim zaosta-
lostima Istoka, tamo je Istok sa svim demokratskim
origijamaZapada (...)Beogradjegolemoselosaprije-
stoljemi važnošćuumeđunarodnoj politici, aZagreb
je stari grad bez zaslužene važnosti (...) Beograd ima
višeslobode,manjepoezijeodZagreba(...)dokZagreb
vrvikrasnimšetalištimaiparkovimanajrazličitijegtipa,
beogradskiinačekrasniKalimegdannijevećiodnašeg
Zrinjskogtrga (...)Tektri kafanesueuropskogstila; sve
pakonenebrojeneprčvarnicesujazbine,zimismradne,
nevjetreneizadimljene,stvorenedaioptimistanavedu
na samoubilačke misli (Matoš 1973, XV: 232-3).
U brojnim Matoševim zapisima, posebice u
pismimazagrebačkimurednicima,prisutnajesnažna
čežnja za domovinom i domovinskim. U Poslanici
Aleksiju Matoš mladom prijatelju, koji mu zavidi što
živi u„velikom i slobodnom Parizu“ iskreno, bez iro-
nije odgovara:„…kao da ne bih volio boraviti u gra-
du između Stenjevca i Svih svetih, ugraduMartina (u
Zagreb i iz Zagreba), u gradumlinacah, g. Mošinsko-
ga i purana (živih i pečenih) (1973. XV: 40). Za razliku
odBaudelairea, Matoš je volioprirodu. Nakon širokih
bulevara, vreve, buke i asfalta, osjetio je - kako piše u
jednom pismu Milanu Ogrizoviću 1907. - nostalgiju
za drvećem, kamenjem i prirodnimživotom. Bio je to
zapravo sirenski zov domovine koja mu se, „u gadu,
jadu,nadljudskomnaporuiizmrcvarenosti“,ukazalau
prilicijednenevine,čestitehrvatskedjevojke,pametne
i vjerne (1973, V: 164-165 prema Nemec 2010: 91).
Spleen Zagreba
Nakon petnaest godina egzila (nakon pariške
slijedila je još i beogradska boemska epizoda) Matoš
se definitivno vraća u Zagreb 22. siječnja 1908. Prije
konačna povratka, književnik je hrvatsku metropolu
ilegalno pohodio u četiri navrata. U jednom od njih
zabilježiojeflanerističkedojmovepovratnikaususretu
sdomovinomnakongodina izbivanja.Ti zapisiobjav-
ljenisuuObzoru1905.,acjelinuprvogaodnizafeljtona
učetirinastavkapremadijelovimaGundulićevihSuza