Basic HTML Version
94 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Stazica se oštro dizala i vijugala kroz crnu borovinu. Sestra i ja smo hitale za materom koja nas nije prestajala
požurivati.
- Ala dico, movite se, ala ažvelto!
-
vikala je dok smo kupile bijele krajeve šotokotula i tamne rubove širokih
vestura. Zastajkivale smo i u hodu podizale sve te podsuknje i suknje što su nam se petljale oko nogu, pa opet grabile
za njom. Perina uskoro više nije mogla i majka je ponese. Tek na drugom dijelu uspinjale smo se mirnije. Mjesečina nam
je obasjavala noge, a kamene su ploče pod nama sjale kao razlomljeni komadi mjeseca, baš kao i naša put djevojačka.
U kapelici sv. Bjoža zatekle smo uglavnom žene. Djecu su držale u naručju, na leđima, za pasom, na prsima i u utro-
bama, a nove su pristizale u valovima. Donosile su strašne vijesti, i neke se nisu ni ovdje mogle umiriti pa su hitale
dalje, prema Dragodidu.
Mi smo ostale u kapelici. Zagrlile smo se i molile za spas i za Jakicu. Bilo mi je silno žao što sam se na nju nalju-
tila zbog jednog rupca… Tek pred zoru žene se umiriše, a djeca zaspaše. Kroz uzak prozorčić s rešetkom promatrala
sam kako se vani noć neprimjetno vodni svjetlom i pretvara u plavičastu zoru okovanu injem. Čežnja za Petrom bila je
u meni tako silna te mi se činilo da imam kožu od papra. Gdje li je on sada, zašto nije došao na misu?
Muški se pred jutro uspeše do nas. Donesu nam vijesti da su nona i teta Zina ostale žive i da su najgore prošle
kuće najbliže moru. A Jakica? Ona kao da je u zemlju propala. Opet mi nije bilo dobro, napuštala sam svoje i bježala
svaki čas iza kapelice, povraćala. Nisam se usudila reći materi, a nisam znala žene koje bi mi mogle pomoći. Kad me
nitko ne bi vidio, već neko vrijeme sam skakala s gomila i visokih zidića i pila natašte jaki čaj od kadulje, pelina i timi-
jana. Čula sam da to pomaže, ali meni se još ništa nije događalo.
Tek sa zorom utihnuše sva crkvena zvona. Kad se sasvim razdanilo, iznad mjesta se pojaviše neobično niski oblaci
i stope se sa stupovima dima iz zgarišta. Činilo se kao da je nebo bijelim stopalom nagazilo na muškarce u snazi koji
su dolje s don Jerkom obilazili kuće i zgarišta i pokapali mrtve. Još se jasno osjećao metalni vonj krvi i prisutnost smrti.
Muškarci su se križali i u tišini radili do mraka. Kad je pala noć, mjesto sasvim opustje. Narod se bojao da će se gusari
vratiti i poklati ono što nisu pa zavlada silan strah. Ljudi se nakratko zbiše kod rodbine po unutrašnjosti, a neki odluče
tavoriti po špiljama, šumama i poljskim nastambama. Skupljali su puževe iz koromača i pelina, pili kišnicu iz gustirna,
brali divlje zelje i pasli travu. Razmišljali su koliko bi mogli tako izdržati i kako bi bilo lako umrijeti samo da glad ne boli.
Gledali su u pučinu na kojoj se ništa nije događalo, a kad nakon nekoliko dana osjete da se od plavila i čežnje pretvaraju u
galebove, odluče se vratiti u mjesto. Kuće, brodovi, bačve i mreže pekli su ih pod kožom, a vjetar je opet okretao.
Na Svetu Obitelj naglo zapuše orkanska bura i razbije oblake. Prema Italiji se stane dizati oštra siva crta, a ispod
nje probuja narančasto svjetlo. Na zapadu se u blještavilu ukazaše Biševo, Svetac, Jabuka i Brusnik, obasjani golemim
tamnocrvenim suncem, a kreste prvih valova počnu se loviti fijukom. Iako je naša uvala zaštićena od vjetra, pape se
strašno uznemiri. Brod i mreže bili su nam sve.
Kako je padao mrak, udari su bili sve silovitiji i more postane zapjenjeno grotlo. Uvala se bijeljela kao i pučina,
valušine su se otkidale od dubina i tutnjalo je sve do naše kuće. Prekri nas posolica i tuga. Žene su se zbile u kuhinji na
tavanu i neprekidno se molile za sestru, a pape i braća su je tražili, raspitivali se na sve strane. Imala je sedamnaest,
tek dvije više od mene.
Dani su se stali nizati kao rogačeve sjemenke na mojoj krunici, a Jakica se nije pojavljivala. Moji su već bili
pretražili svaku rupu, škrapu, šumu i polje, i u kući se počeo moliti ružarij za pokoj njezine duše. Na stolu je dan i noć
svijetlio lumin u čaši s vodom i uljem. Ipak, u nama bi svaki čas proplamsavala nada da je živa i da ćemo uskoro dobiti
sretne glase. Sinoć je na majčinu krilu Perina pitala mamu gdje je nestao onaj barba kojem je nosila poruke. Odavno ga
nije vidjela. Kakve poruke, koji barba? Kad je to bilo? I tko te slao k njemu, je li Jakica? Da, Jakica… Jakica, ali i Goja… I
ruke i noge mi se odsijeku. On je bio s obje! Sigurno ni ona nije znala ... Crvenjela sam se i preznojavala pred sestrinim
prstićem i majčinim razrogačenim očima misleći na svoju muku, sve dok mi nije sinulo kako je Jakica onu noć utekla
s njim. A ja? Što ću sada ja
?
- Ti ćeš meni gledot muške, a nisi ni zemju priresla, ti ćeš slat njima mlaju sestru, lipo je uciš! Ca si cinila s
njin, odgovor mi, jeste se koji put nošli nasomo? -
bjesnio je pape.
Šutjela sam i plakala, govorila okrajke istine dok
me njegova velika gruba ruka nije dohvatila po glavi. Ležala sam čitav sutrašnji dan, moji su dolazili i u valovima me
ispitivali. Poželjeh nestati. Bol me propinjala na križ, nisam znala da se može krvariti i suzama.
Pape se raspitao kod ribara tko je taj mladić i povezao sve konce. Po rođaku Strisojeviću, trgovcu solju, provjerio
je cijelu priču i doznao da je Jakica zaista na Murteru s Petrom i da je trudna. Onu noć se bila spustila na Velu žolo, a
on ju je čekao s barkom Mikule Fratuna. Zatim su doveslali do Hvara, poslije im je bilo lako. Pape se opet silno naroguši
i odluči sutra otići k njima. Cijelu sam noć razmišljala hoću li mu sve priznati, za inat. Neka i njih boli kao i mene, jer
pape bi ga ubio da zna. I zaslužio je to, a Jakica je zaslužila moju istinu. Ipak… nisam mogla. Bilo me je sram, on je
odabrao nju, a ne mene!
Vjenčanje je uskoro bilo dogovoreno i napetost je malo splasnula. Na Silvestrovo su se svi u kući uhvatili posla.
Otac je prtio magarčića kožnim mješinama, nona muzla kozu u pojati, majka nalagala krušnu peć, braća pretakala
vino, a ja… Ja sam htjela umrijeti. Zapravo, htjela sam nestati, samo da nestane bol. Nije mi bilo došlo i više nisam
mogla izdržati. Idem na Carnjene stine.