Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
93
Ogledala sam se tražeći ga među svjetinom. Petra zaista nije bilo, ali… ugledala sam zato onaj svoj rubac i gotovo se
onesvijestila. Nisammogla vjerovati! Jakica se usudila uzeti ga bez pitanja, i još je njime nakon pričesti skrušeno pokrila
glavu! Zarežim na nju ispod glasa kao zvijer. Ljudi se okrenu, a ona uteče na drugu stranu. Uto me majka jako uštipne
za podlakticu pa i nju ošinem pogledom ali… Glava joj se ljuljala. Pogledam okolo: svi ljudi u crkvi bili su maslačci na
vjetru i ljuljali se! Zatim i majčina glava postade cvjetolika pa poleti uvis, a pastva za njom. Zaplešu pod samim stro-
pom, rastvore se u visini jedan za drugim i crkva se ispuni milijunima paučinastih vretenastih krilaca koja su na dnu
mjesto sjemenke imala nečije oko, ili uho, ili nos… Kad sam otvorila oči, ležala sam na kamenim pločama. Ono golemo
plavo Božje oko iznad oltara buljilo je ravno u mene i opet mi se zavrti.
- Goja? Dušo, kako si pala, ca ti se dogodilo...
Nona, mama i teta Zina skupile su se nada mnom, a Perina je plakala. Nisam se obazirala, kroz njihove noge
gledala sam samo u Jakicu, koja je stajala po strani kao mačka.
Don Jerko prekine misu i puk se okrene. Uto me majka lagano pljusne, a nona poškropi i svi počnu govoriti
uglas, zazivati u pomoć nejaka Božića. Počnem dozivati Jakicu koja me u čudu promatrala i pape joj dâ znak da se
sagne. Pogledala ga je zdvojno pa krene prema meni. Napravih se da joj nešto želim reći i da mi je opet loše. Kada se
sagnula i došla sasvim blizu, skočim na nju kao mačka. Strgnem joj onu maramu s glave i povratim u nju, neka je sad
stavi na glavu ako može!
Gusari su se domogli otoka u božićnoj noći. Ribari ih nisu naslutili, niti je o njima itko glasa pustio, i zlo je
uplovilo u našu uvalu nijemo poput ribe. Ni sanjali nismo kako nam crne galije otvaraju Puntu od Knezerata
i
klize
prema prvim kućama. Pod njihovim dugim pramcima izdizali su se lelujavi pramičci mora koje je dimilo od studeni.
Uštap je već bio posve blizu zemlji i galije su se caklile na gustoj mjesečini, žute od rose kao kriške dinje. Sitni šljunak
uskoro pod njima resko zaškripi. Zvuk se prospe u bistrinu i odjednom sve postane moguće. Granice između sna i
spavača, neba i mora prestanu postojati. Na žalo iskoče prve tamne sjene i sakriju se iza crkve. Dugo se nije čuo ni
jedan jasni glas, tek valjanje kamenčića, disanje mora i šapat. Nije bilo neobično da se brodovi iz Mletaka, Apulije i
Grčke ovdje zaustave kad im zatreba voda, jer ona je obilato izvirala pod oltarom Svete Marije. Ipak, ovi ljudi nisu bili
vode potrebni, nisu bili ni bakoti, macići, vrozi i hudobe, ni slične spodobe kojima se plašilo djecu.
Mjestom se stanu rojiti sjene. Kretale su se u jatima i jačale u tišini, a kada prvi ženski vrisak slomi staklo noći,
one naglo dobiše tijela. Kako nitko nije znao što se točno događa, strah se širio i jačao, miješao s glasanjem živine,
kuhao s ognjem i dizao u nebo. Sva crkvena zvona zazvoniše kao luda, metež nam poput vala prekrije i duše i uvalu.
Naša je kuća rasla na brijegu iznad mjesta. Dvor nam je bio vidilica, odozgo bismo gledali krovove, more i
jedrenjake. Te smo noći ondje stajali bosi i gledali zabezeknuto u oganj koji je proždirao krovove. Čuli smo i vrisku i
daleke pucnje, ali okamenili smo se tek kad su do nas doletjeli krikovi:
- Gusariiii, svituu… Poklat će nos, bižteee!... Put barda tarcite…
Majka stane plakati i zazivati Jakicu. Stvarno, a gdje je ona? Nona i teta Zina se uzvrpolje, a Perina se zbije uz
mene. Dio njezina kreveta bio je prazan. Nije bilo ni njezinih cipela, ni kaputa. Otac je bjesnio, kamo se usudila otići
noću, i to na Božić?
Zemlja se uskoro nagne i noć klizne u dno pakla. Oganj je proždirao kuću za kućom, padale su s treskom krovne
ploče i grede. Crvenilo sasvim rastvori mrak, a smrad paleži počne zajedati oči i grla. Gusari su ubijali u krevetima,
palili sve redom, silovali sve redom i mjesto je umiralo sa snom u očima. Bljesak sablji i krikovi, podivljali konji, koze i
kokoši, oganj i zapomaganje, jauci i strah, sve se izmiješalo s mutnim bljeskom zlata jer su kidali prste za prstenje, uši
za naušnice i tražili još. Plijen su trpali u vreće zajedno s hranom i grabili dalje u sudnju noć.
Rijetki su se uspjeli pribrati i pružiti im otpor. Neki su psovali, zapomagali, prijetili, zazivali Boga i svece i borili
se, a neki su se skrili u najtamnije kutke konoba i čekali. Samo se šačica ljudi uspjela domoći velike kamene kule što
se uzdizala na malom rtu između dviju uvala. Kula je bila netom sagrađena, čvrsta. Njezine sjeverne i zapadne zidine
dizale su se iz mora, pa su za glomazne anele na njima bili privezani veliki trgovački jedrenjaci. Noćas ni ona nije
poslužila za obranu, jer tko je mislio da će gusari napasti na Božić…
Na čistini ispod naše kuće pojavi se prva skupina. Bile su to žene koje su s djecom, bosonoge, bježale prema
brdima. Ni jedna od njih nije se obazirala na hladnoću i na svoja krvava stopala. I mi smo se uskoro razišli svatko na
svoju stranu. Pape i braća uzeše kosire i noževe pa se zapute prema moru, a mater odluči da mi krenemo u brdo.
Nona i teta Zina nikamo nisu htjele pa se majka tako našla u neprilici, a vremena nije bilo.
- Mama, hodte isnami kal vos lipo molin - pokušala je nagovoriti nonu - pomalo ćemo, nećemo prišit. Kako
ćemo vos ostavit? Evo je i Zina rekla da će duć.
Starica samo odmahnu glavom, a teta skoči:
- Molojte vi nos dvi, gledojte sebe, prid vami je život. A oni ako dujdu - dujdu, fola Bogu! Pojte vi, letite, isnami
nindri ne biste arevale.
Pogledah majku koja je stajala ukipljena na sredini dvora.
- Gledoj sebe i dicu, nimoš puno vrimena - tjerala ju je Zina, ali nona presudi:
- Cuvoj ćere! - reče joj oštro. - Ako im one padnu u ruke, ti ćeš bit kriva! Cuvoj te dvi ca su ti ostale.
Majka se lecnu i mi poletjesmo.