Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
95
Čim je pape zamaknuo za smokvu, a majka ušla k noni u pojatu, preletim dvor kao odapeta strijela. Poda mnom
se mrtvo more lomilo o žućkastu obalu, polja su bila bijela od slane, a ja sam svom snagom trčala, umotana samo u
čipkasti vuneni plet
.
Pučina mi se tresla u očima, more se iz njih prelijevalo i klizilo niz lice. Suze su imale boju neba
i gorčinu soli, anđeli su se već ogledali u njima. Gospe, hoću li moći? A što ako ne uspijem, ako se samo polomim i
ostanem tako danima… Hoće li se tko sjetiti da me ondje potraži ili će me životinje raznijeti? Za sobom sam putem
ostavljala bol kao kožu, ali ona je rasla iznova i iznova. Bila je jača od moje volje i mogla sam je se riješiti jedino ako
se riješim sebe. Kako mi je mogao to učiniti, on koji je bio moja prva i zadnja misao, kako je mogao s obje, i to sestre?
Put me vodio iznad Bilega žola. Kad prođoh Matuline rogače, vidik se naglo otvori i pod sobom ugledah
neobičnu sliku. U čudu zastanem, prizor je bio fascinantan. Po plićaku su plutale daske i konopi, vesla i bačve, ostaci
jedara i jarbola. Na šljunku su, nasukane, ležale crne naplavine, a oko njih su se kupili mještani. Čitavo mjesto je hrlilo
onamo.
Kad dođoh bliže, shvatih da su to dijelovi nekog broda ili čak nekoliko njih. Koga je razbilo kad se nije danima
moglo isploviti? Nitko s otoka sigurno nije bio toliko lud da izađe na more po ovakvoj buri?! Skrenem s puta koji
je vodio prema Carnjenim stinima i oprezno se spustim, ali nisam napravila ni desetak koraka kad me s leđa prene
poznati glas;
- Goja, je si to ti? Ovako rano… A di su ti mama, pape?
Okrenem se i susretnem s tamnim očima rođaka Jurka. Gotova sam, pomislim. Sad će me poslati doma.
- Ala ca je jutrus zima - trljao je ruku o ruku i gledao me u čudu. - Cul som za Jakicu, glavno da je živa. Drugo
se sve do ispravit…
- Barba Jurko, a ca je vo more donilo, koga je razbilo? -
prekinem ga pitanjem samo da prikrijem zbunjenost.
Uto ga netko zovnu i on se naglo okrene pa žurno ode. Isti čas nastavim prema crkvi sv. Marije, prođem kroz malo
groblje iznad nje pa se uputim prema velikim stijenama na kraju žala, jer tamo nije bilo ni ljudi, ni naplavina.
Iz daljine stadoh promatrati skupine muškaraca koji su na žalu pregledavali ono što je more donijelo. Ljutili su
se i radovali, a ton razgovora bio je neobično žestok. Naćulih uši. Bile su to, kažu, gusarske galije, bura ih je potopila,
more donijelo natrag na isto žalo odakle su nas napali… Isti čas pomislih kako je to nešto više od sudbine.
- Eto in ga na, ovo ih je Gospa kaštigala! Ona in je dvigla vitar i potopila ih! - vikali su euforično.
Uto prvo sunce uhvati žalo i stvari odmah dobiju boje, a ja uncu radosti. Krenuh dalje, pustih valiće da mi se
igraju rubom haljine. Promatrala sam kako more klizi po pijesku i pretvara se u svjetlucavu pjenu, preskakala kamenje i
busene morske trave, opet sam osjećala ljepotu. Preda mnom su se dizale sve više stijene. Jako je vonjalo po vlazi i jodu i
taj me miris podsjeti na noć kad sam se prvi put našla s Petrom. Munja boli isti me čas udari, raspolovi i sva se skvrčim.
- Guspe moja, pomozi mi, reci mi ca sad da ucinen…
Njezine bistre oči gledale su me sa slike koja je plutala tek nekoliko metara dalje. Njezine bistre oči bile su žive
i sve su razumjele. One su bile te koje vode noć i vjetar, morske mijene i zvijezde, sunce i sudbinu, ljubav, smrt i naše
živote. Vratila nam se Gospodarica! Bljesnem kao vatromet.
- Judi, evo je, nošla son je!
Nisam imala kad provjeriti jesu li me na žalu čuli i nisam čekala da dođu, zagazila sam u more i krenula prema
njoj. Haljina se rastvori poput golemog crvenog cvijeta i stane lelujati u modrome vrtu. Noge su mi propadale u
šljunak, more me šibalo ledom i jako su me boljele bradavice, dubina me privlačila, a ja sam išla i išla za njom. Nisam
znala plivati, ali to mi uopće nije bilo važno, morala sam je dohvatiti! Kad bih krenula naprijed, sitni valići bi je gurnuli
prema dubini i more me je već dobro zagrlilo, osjetih da mu pripadam i da… Pružim ruku. Taknem je. Zadnje čega se
sjećam bilo je da sam je uhvatila i izgubila ravnotežu. Haljina me preklopi i uronim u tamu, zatim izronim i kriknem, a
onda me težina natopljene tkanine opet povuče prema dnu. Kosa se pod težinom raspusti i zaleluja, ona prva na meni
više nije meni pripadala. Svjetlost zatitra kroz duge tamne vlasi i obuzme me neopisiva tišina. S dna, sunce mi je bilo
tako blizu da je treperilo kao zlato u Petrovu oku, kao onda kad sam mu jednom za dana došla sasvim blizu. Točkice
sjaja skupljale su mu se u krug, krug je bio bistar kao zrak, a ja ga ipak nisam mogla disati i nisam mogla i… Čudila
sam se lančiću zlatnih mjehurića koji su izlazili iz mojih usta i dizali se uvis. Na nebu površine zasjali bi kao zvijezde i
odmah nestali, a onda mi pred očima zaigraše crni mjehuri i stanu se množiti, širiti, rasti. Sve do potpune tišine.
Probudila sam se u svojoj postelji. Kraj uzglavlja se molila nona, a u dnu sobe sjedili su moji. Bili su potpuno
potreseni, nikada ih takve nisam vidjela. Pokušavala sam se sjetiti što se točno dogodilo, a onda začujem.
- Da ni Jurko posumjol i išal za njon, ne bi ji niku bil sposil - govorio je pape. - Debota mu se utopila prid ocima…
- Zoc je utekla iz kući tako rano? Di je tila poć? - pitala se majka. - Ni dosta ca je Jakica utekla… I ta Guspina
slika, daržala ji je i dokle smo ji prisvucivali. Bidna molo, koko ji je sumo želila imat kad se usudila u one ženske done
intrat u studenu more. Bila je sva od karvi kad su ji donili, ma di nji je pamet…
Ma što to oni govore, koja krv? Mrvicu se pomaknem i osjetim poznatu bol u dubini trbuha. Okrenem se na
bok, a ona se pojača. Bila je divna i srce mi se od nje ispuni srećom, a onda preraste i mene i sobu i kuću. Igrala sam od
radosti iza zatvorenih očnih kapaka i plakala radosnicama bez glasa.
- Donili su te doma na ruke - šapne mi nona. - Barba Jurko te donil... I njezinu sliku... Izgubila si puno karvi,
moraš ležat.