Basic HTML Version
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik ž
riječi
3
Posthistorija, modernitet i postmodernitet
Prema vulgarnom i uobičajenom mišljenju, pod «krajem povijesti» misli se na kraj svijeta, ljudskog života, na
nuklearnu ili neku drugu katastrofu ili apokalipsu. No ono što karakterizira kraj povijesti rastakanje je jednog jedin-
stvenog procesa te instauriranje, u konkretnoj egzistenciji čovječanstva, određenih učinkovitih uvjeta koji mu daju
nepovijesni karakter. Tu mislim na Gehlenov pojam post – historije koji najbolje objašanjava razliku modernitet – post-
modernitet.
Pojam posthistorije opisuje stanje u kojem je progres postao rutina. Tako je, u konzumerističkom društvu,
stalno stvaranje novih modela zapravo «fiziološka» nužnost zbog preživljavanja sustava, tako da «novosti» nemaju
u sebi ništa revolucionarno niti novo, niti «iznenađujuće». «Novost» je zapravo način da stvari (progres) nastave ići
dalje na već ustaljeni način, kako u Špičkovini, tako i u Londonu, kao što se pad kupovne moći u Vukovini odražava
na Peking. Samo u jednom, dakle, Konstantinović ima pravo, kada tvrdi da nam je iskustvo svijeta palanačko, ili, da se
još palanačkije izrazim, posthistorijsko.
Posthistorijsko vrijeme je vrijeme vječnog prezenta, u kojem su prošlost i budućnost nestali, pri čemu je
prošlost tehnički shvaćena kao nadvladanost, nakupina starih modela, a budućnost se pretvorila u plansko birokra-
tiziranje života pri čemu je svedena na riječ «projekt», gdje svi govore, od političara do kulturnih djelatnika o «projek-
tima», gdje je jedini imperativ biti bezuvjetno moderan, natjecati se sa samim sobom da budeš svoj suvremenik.
Chesterton i Eliot
Kako ovaj tekst ipak ne bi bio do kraja nepotreban, jedini provincijalizam o kojem ima smisla govoriti jest,
u kontekstu vječnog prezenta, vremenski provincijalizam o kojem je govorio Chesterton u kontekstu «demokracije
mrtvih», no još snažnije inspiriran njime i Eliot: «U naše doba, kad se čini da su ljudi više nego ikada prije skloni brkati
mudrost sa znanjem, a znanje s informacijom te pokušavaju životne probleme riješiti uz pomoć tehnike, javlja se nova
vrst provincijalizma, koja možda zaslužuje i novo ime. Taj provincijalizam nije prostorni, nego vremenski; on je od one
vrste za koju je povijest samo kronika ljudskih izuma što su poslužili svrsi, a zatim bačeni u staro željezo, od one vrste
za koju je svijet isključivo vlasništvo živih, vlasništvo u kojemu mrtvi nemaju nikakva udjela. Opasnost od takve vrste
provincijalizma je u tome što mi svi zajedno, svi ljudi na Zemljinoj kugli možemo postati provincijalni; a oni koji se
nisu voljni prikloniti provincijalizmu, mogu jedino postati pustinjaci. Kad bi ova vrsta provincijalizma vodila većoj tol-
eranciji, u smislu popustljivosti, moglo bi se više toga reći njoj u prilog; no, čini se vjerojatnijim kako će nas dovesti do
veće ravnodušnosti, i to u onim stvarima u kojima se moramo držati jasne dogme ili mjerila, a do veće netolerantnosti
u stvarima koje bi se mogle prepustiti lokalnom ili osobnom izboru.» Taj provincijalizam na koji upozorava Eliot (on to
piše 1944. godine) već je na djelu.
Briselska totalizirajuća regulativa
U bitnim stvarima koje trebaju biti «dogme i mjerila», kao što je odnos prema drugom, tolerancija je postala tek
pristojno ime za ravnodušnost posebno vidljiva u gradovima, dočim se u stvarima «koje bi se mogle prepustiti lokal-
nom ili osobnom izboru» šilji zob pa Bruxelles najavljuje da uskoro u svom vrtu nećete moći saditi salatu ili papriku,
ukoliko sorta nema briselski befel. Iako je Bog stvorio vrt, da biste u svom vrtu u Špičkovini ili Vukovini posadili papriku,
ukoliko nemate dozvolu iz Bruxellesa, ni Bog, tvorac vrta, neće vam moći pomoći. Nebeski Jeruzalem u kojem su se vrt
i grad stopili, izmirili, poprima konkretnu futurističku povijesnu egzistenciju u kojoj tehnika svojom rutinom «novosti»
i «razvoja» postaje eshatološka snaga u kojoj postajemo svi sve u Jednom, na način koji već sada sluti elektronička
mistika i sukladna retribalizacija, kao i briselska totalizirajuća regulativa, ponekad toliko bizarna da goni na smijeh.
No prije toga trebalo je ubiti vrijeme, umjesto Abela, trebalo je ubiti memoriju, negirati korijene, e da bi se na
pustopoljini memorije natandarili «Briselci» poput našega premijera i na njoj zasadili sjeme svoje praznine i «otvoreno-
sti». Oni koji se nisu voljni prikloniti toj vrsti vremenskog provincijalizma, kako veli Eliot, mogu jedino postati pustin-
jaci, ili se odseliti u Špičkovinu, dobro oprati uši i čekati glas pa, čuvši ga, otrčati u grad, u Bruxelles, kako bi priopćili
novost. Dakako, u nadi da onaj koji to učini neće biti razapet, da ne nosi vijest iz pustinje iz mržnje prema gradu, već
da ga učini boljim, da se prestane brinuti za papriku u mom vrtu, jer to znam i sam.
Neće doduše Bruxelles bukvalno zabraniti papriku na okućnici, no plaši ta provincijalna ravnodušnost i nebriga
prema sjemenu memorije, i istovremena strast i briga prema sjemenu paprike po zabačenim europskim vrtovima, pri
čemu «razvoj» i «novost» postaju sustavna proizvodnja zaborava a prošlost suvišan teret. Dobri, stari prostorni pro-
vincijalizam postat će uskoro tražena roba, utočište od totalitarizirajuće moći tehnike, provincijalizam u kojem vrt nije
«resurs» već vrt naprosto.