Basic HTML Version
2
riječi
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
Provincijalci Kant i Rabelaise
Iskompleksiranost i samomržnja loš su put k univerzalnosti. Ništa nije tako provincijalno kao prijezir provincije,
samodoznačeni elitizam u kojem čuči palanačka samodopadnost i egocentrizam, koja mitom ide protiv mita, jednom
vrstom duhovne lijenosti protiv druge, gdje se polazeći od vlastite tradicije prokazuje druga kao manje vrijedna, gdje
se ksenofobija i stereotipi zamjenjuju baljezganjima o urbanosti, o gradu nasuprot selu.
Iako su veliki gradovi, kako veli Chesterton, mjesta u kojima caruje uskogrudnost, skučenost, gdje ljudi, za
razliku od malih zajednica, biraju društvo i kvartove u kojima će živjeti, koji odražavaju njihov materijalni status, rasu,
naciju ili neke druge sklonosti i predrasude, jer ne živi isti soj ljudi na Pantovčaku i Kozari Boku, u prvom ili petnaestom
pariškom arondismanu.
Grad nije mjesto različitosti, već pozornica za grupiranje istih. Nekoć smo živjeli u plemenima, potom, nakon
Kainova «izuma» u gradovima ili selima, da bismo danas svi, i plemena i sela i gradovi, preselili na Internet, pa je govor
o urbano – ruralnoj suprotnosti u vremenu «građana Interneta» također sve besmisleniji. Što je to zapravo provin-
cijalac, je li putovanje to što nas oslobađa nekritičnosti, samodovoljnosti i stereotipa, kako se stalno govori? Kantu
nije bilo potrebno cijeli život ne mrdnuti iz svoga grada da bi uzdrmao cijelo filozofsko naslijeđe, kao što veselom
provincijskom liječniku Rabelaisu nije bilo potrebno ispijati kave u centru Pariza kako bi prozreo svu bijedu sorbonskih
profesora.
Nabrajati ovdje, od hrvatske do svjetske kulture, provincijalce koji su obilježili ne samo kulturu vlastitog naroda
već i promijenili tijek povijesti, znanosti, umjetnosti, misli općenito, a nisu se baš naputovali, ne bi imalo smisla jer
za to je potrebna trotomna enciklopedija kojoj urednik ne bi smio biti neki «Briselac» podrijetlom iz Zagore kakvih je
hrvatska intelektualna i ina scena prepuna, kao niti netko tko ne zna biti Mara već Ingrid, takvima se i sami Briselci i
Ingridice smijulje.
Što je čovjek jadniji i prazniji, to radi veći odmak od vlastitosti u maniri scrutonovske oikofobije, straha od vlas-
titog doma, previđajući da mjesto rođenja čini devedeset posto biografije, s preostalih deset posto biografiju možete
tek poboljšati ili pogoršati. Milanović je jedan od onih koji ju je pogoršao pokazujući da ništa nije provincijalnije od
prokazivanja provincijalnosti.
Konstantinović duhu palanke suprotstavlja lik i djelo Josipa Broza
Jedan od autora «s ovih prostora iz regije», kultno mjesto mnogih hrvatskih «slobodomislećih intelektualaca»
koji je najčešće citiran u kontekstu kritike i raskrinkavanja provincijalizma nezaobilazni je Radomir Konstantinović čiji
je otac, došavši iz neke bosanske kasabe u Srbiju, promijenio prezime da zvuči carski, Kostović u Konstantinović, pa i
on pokvario sve s onih deset posto.
Kada čitate Konstantinovićevu «Filosofiju palanke», osim što se radi o lošoj sartrističkoj imitaciji, ne možete
je ne čitati kao nastavak očeve konformističke biografije pri čemu sin Konstantinović, kao sponzorirani režimski pisac
koji treba raskrinkavati nacionalizam i reakcionarne snage prisutne u provincijalizmu, duhu palanke suprotstavlja lik i
djelo Josipa Broza, otvorenog, genijalnog čovjeka koji je, eto, jedini uspio doskočiti palanačkom fašizmu, zatvorenosti
i tradicionalizmu, a sve što je bilo prije njega (i Broza) je jadno, provincijski ksenofobično, pa, poput našeg Krleže,
pljuvao po kolegama palanačkim etiketama.
Ako palanka znači zatvorenost, kakva je to Konstantinovićeva otvorenost? Kao i Titova koju je toliko hvalio, ili
ona Soroševa, to je otvorenost upravo palanačkog tipa – otvorenost za istomišljenike, to je hiperpalanaštvo u smislu
otvorene zatvorenosti za neprijatelje njihove otvorenosti sasuto f o n o b e n uz potporu režima ili sponzora. I opet
se pokazuje isto, ništa nije tako provincijalno kao antiprovincijska napaljenost na Špičkovinu i Vukovinu. Šteta za onih
deset posto Konstantinovićeve biografije kojom je pokvario onih perspektivnih devedeset posto.
Da biste došli iz vrta, iz polja u grad, morate, očito, ponoviti Kainov put, ubiti, u ovom slučaju, vlastitost,
skriti se u gradu mijenjajući je za neku nevlastitu univerzalnost, pa su tako i Konstantinoviću fanovi tepali da je «jugo-
slavenski Sartre», na matrici istog mentaliteta kojim Modrić postaje balkanski Messi a Ivana Brlić Mažuranić hrvatski
Andersen.
Kako se već ispričah zbog ovog nepotrebnog teksta u eri Interneta, tako je i s kritikom«kultnog» Konstantinovića
čije nosive teze naprosto nemaju smisla. Primjerice, Konstantinović palanački duh definira kao duh lijenosti, tradicio-
nalizma, koje se opire razvoju, novosti. To su riječi (novost, razvoj…) koje u suvremenom kontekstu ama baš ništa ne
znače, osim što palanački lijepo zvuče ili naslućuju da je svjetska povijest proces upalančivanja. Naime, famozno «post
– moderno» se ne sastoji u pojavljivanju nekog novoga stadija, progresivnijeg ili regresivnijeg u odnosu na prethodni,
već kao novost u odnosu na modernitet i to upravo u smislu disolucije pojma «novosti» kao iskustvo «kraja povijesti».