Basic HTML Version
drama
drama
drama
drama
drama
drama
drama
riječi
..
67
Neda: Idem. Zar to nije normalno?
Mama: Gdje vam je Borna, gdje vam je dijete?
Neda: Čuva ga Brankova teta.
Teta: I ti se s njim, s malim djetetom usuđuješ na
takav neizvjestan put?
Neda: Naravno. Obitelj mora biti zajedno.
Mama: Zašto idete, pa Borna je tek prohodao?
Ako se Branko vraća zašto i vi morate s njim?
Branko: Vi žene ništa ne razumijete. U dva tjedna
ta banda može učiniti tolike zločine da ih vi ne možete
ni zamisliti. Obitelji visokih ustaških dužnosnika prve će
doći na udar. Neda i Borna idu sa mnom. Stvari se voze u
teretnom, mi idemo osobnim samovozom.
Teta: Stvari, stvari. Kako samo brineš o stvarima.
A ljudi, tvoji najmiliji. Brineš li o njima? Vodiš ih na pogi-
beljan put, jesi li toga svjestan?
Branko: A što ti brineš o mojoj ženi i djetetu? Baš
ti, čiji muž je pomogao razoriti ovu državu. Hoće li ih on
štititi kad se vrati? Hoće li? Kao što sam ja štitio tebe,
ženu jednog partizanskog oficira.
Teta: Lujo nije nečovjek. On bi učinio isto za tvoju
obitelj što si ti učinio za mene.
Branko: Danas se pitam jesam li dobro postupio.
Trebao sam biti stroži prema tebi. Da smo tako postupali,
odlučno i nesmiljeno, sačuvali bi državu.
Teta: Da ste bili stroži?! Branko?! Pa ti si ipak inteli-
gentniji od te izjave. Vi ste učinili toliko zla da ga gener-
acije Hrvata neće moći izbrisati iz svog sjećanja, iz svoje
povijesti. Bilo je ljudi i među vama, priznajem, bilo je. Ti
si prema meni postupio ljudski, ali jesi li to učinio zbog
obiteljskih veza? Jesi li spasio i neke druge ljude s kojima
te ništa nije vezalo? Jesi li?
Branko: Možda i jesam. Zašto bih ti se sada pravd-
ao?
Teta: Ne preda mnom već pred svojom savješću.
Je li ti savjest čista?
Branko: Pusti ti moju savjest.
Teta: Da ti je čista ne bi bježao.
Branko: Zapovjeđeno je povlačenje. Ja sam vojnik.
Slušam zapovijed.
Teta: Čovjeku jedino zapovijeda Bog. Da si njega
slušao ne bi ti se sve ovo dogodilo.
Branko: Ciljaš na svečenićki poziv koji sam
napustio?
Teta: Učinio si to zbog ljubavi prema Nedi, ali si
napustio ljubav, dobro, razumijevanje, poniznost.
Branko: Misliš da sam izdao crkvu? Katoličku vje-
ru nisam nikad napustio, ali sam se domovini zakleo da
je nikada ne ću izdati. Makar platio glavom.
Neda: Katice,molim te, nemoj. Branko je uvijek
bio dobar katolik i suprug.
Teta: Tvoj muž je slabić i kukavica. Da je čovjek,
već davno bi se opro tiraniji Poglavnika i zločinima ustaša.
Branko: (
hvata se za futrolu pištolja
) Kata, zabo-
ravljaš da sam ja još uvijek vlast, moć i da te mogu uhap-
siti, pa čak i na licu mjesta ubiti.
Neda: Za ime Boga, Branko. Kako to govoriš? Pa
mi smo rod.
Teta: Hajde! Osveti se na slaboj, nenaoružanoj
ženi, na ženi tvoga protivnika. Misliš da će to ublažiti
tvoj, vaš poraz? Ne će.
Tata: Kata, smiri se. Ne vrijeđaj Branka.
Teta: A on meni može prijetiti? Pištoljem! Pa zar
njegov Boban nije pištoljem ubio našega brata? Branko
nije ni pisnuo, a kamoli na Bobana potegao pištolj.
Mogao je bar protestirati. Ali treba imati onu mušku stvar
suprotstavit se Bobanu. Za to treba hrabrosti.
Branko: Vaš brat Ivan j bio je partizanski simpa-
tizer. Boban ga je dao ustrijeliti za primjer ostalima.
Teta: Vama je to sve bila velika igra. S ljudima kao
figurama. Ovoga ćemo baciti sa šahovske ploče kao prim-
jer i bum, bum. Pa ćemo ove skratiti za glavu jer se s nama
ne slažu. Ovi su anglofili, masoni, homoseksualci, komu-
nisti, jugoslaveni i bum, bum, bum. A sad je došao kraj,
dolaze veliki igrači, ruski velemajstori koji će se s vama
poigrati kao s perjem, lišćem, laticama cvijeća, paučinom.
Bum bum bum! Raspršit ćete se svijetom, nestati pod
zemljom, neznani, prešućeni, priokleti. Vidim da te je
strah. Samo što ne počne panika. Bum, bum, bum.
Tata: Katice, nemoj. I Branko je napet. Sve je palo
na njegova pleća. Zapovijeda tisućama vojnih žandara.
Odgovara za njih. Nije mu lako.
Neda: Katice, nije sad čas. Zagrli me, ohrabri. Jako
se bojim za sve nas, Bornu, Branka i sebe. Za vas, Brank-
ove, cijelu familiju. Najradije ne bih na put, ali mora se.
Poželi nam sretan put. Ipak smo rod. Ljudi ostaju ljudi,
politike prolaze.
Tata: Čuvat ćemo vam stvari. Ne brinite. Neka
vas Bog čuva na vašem neizvjesnom putu. (
zvono, Tata
otvara vrata, na vratima Franc, Bolto i Ivina, kad vide
ustaškog bojnika ukipe se u stav mirno, jedino Franc salu-
tira
) Uđite. Ovo su Franc, Bolto i Ivina iz našeg sela. U
vojarni nema mjesta pa kod nas spavaju.
Franc: Samo ovu noć. Rano zjutra idemo dalje.
Rikcug. Ne znam kam. Ak nas partizani štosaju s istoka
onda je jasno da bumo išli na zapad.
Branko: Vojak, ne smiješ odavati vojnu tajnu.
Nikada nikom ne govoriti kad i kud vojska ide? Jasno?
Franc: Gospon bojnik, pokorno javlam, jasno.
Branko: Onda kuš.
Franc: Na zapoved, gospon bojnik.
Branko: Idemo. Ostajte zbogom. (
Neda i on se
pozdravljaju s Tatom, Mamom, rukuju se, grle, jedino se
Branko ne pozdravlja s Katicom
) Kata, nadam se da ćemo
se vidjeti za dva tjedna. I dobro razmisli prije nego ti riječ
pobjegne preko usana. A svom mužu poruči da ostajemo
protivnici i da bih s njim postupio isto kao i on sa mnom.
Teta: Više mi ne možete ništa zabraniti. Zbog
muža sam bila u ustaškom zatvoru, više me ne će te hap-
siti. Prošlo je vaše. A Lujo je, nadam se, ostao čovjek i
prema tebi bi postupio pravedno. Ti najbolje znaš što si
činio.
Tata: Dosta je. Raziđimo se kao ljudi. Sljedećih
dana Bog će nekoga kazniti, nekoga nagraditi. Samo on
zna koga. Sretan vam put i pazite Bornu!
Mama: Nek’ vas štiti Majka božja Bistrička.