Basic HTML Version
66
riječi
drama
drama
drama
drama
drama
drama
drama
Tata: Zagrepčani znaju za vaš lokal
Tip-top
.
Papočka: Množni gasti. Harašo klijenti.
Teta: Posvojili ste ratno siroče...
Papočka: Mi vazeli maljenku s Kazare, Marusju.
Vaš mitropolit Stepinac nam dal Marusju. Marija Petrovna
bila presretna. Maljenka bez familije. Ona ne znajut svoga
imjona. Mi dali maljenki ime Marusja. To njet zlo.
Teta: To je dobro djelo. Humano.
Papočka: Mi humanisti. Dalše od paljitike. Menja
strah za Mariju Petrovnu. Ja joj ništa ne gavarit. Ona niš
ne znajut. Duša maja, ništa ne ponjemaje. U nje slabo
serce.
Teta: Vi ste građani kao i tisuće drugih, kao i mi.
U ovom gradu živite u uslovima strašnog rata. Vi bri-
nete za bife, Marija Petrovna za Marusju i slike. Kad bi
vama nešto nažao učinili morali bi kazniti i tisuće drugih
građana ovoga grada.
Papočka: Mi gražđani. Harašo. Lojalni. I vi lojalni
gražđani. Vi ne bajite se? Vi ne idite v emigraciju?
Tata: Ne. Ostajemo.
Papočka: Mariji Petrovni i menji edna revalucja
dosta. I červoni teror. Jedva spasili živu glavu od baljševika
i Lenjina. Iz Odese otišli na paslednjem beauteau.
Mama: Kud bi mi s naša dva pilića.
Papočka: Pijetlića. Dnjes kod nas bila vajna. Sve
zbog kruha-peka. Svevišnji ih čuvao.
Teta: Mi ostajemo. Stan je svetinja. Tu nas nitko ne
će dirati. Kažite Mariji Petrovnoj nek se ne boji.
Papočka: Kad čuje vajna, revolucja, baljševiki, Len-
jin, Staljin ona tak paralizovana. Slaba, noge slabe, serce,
duša...
Teta: Ona nikako ne smije na put. Ostanite, bit
ćete sigurniji tu nego tko zna gdje.
Papočka: Tko još ostaje u kući?
Teta: Stari bračni par Novković iz prizem-
lja, Radinger jedva čeka odlazak Nijemaca. Bledšnajderi
također ostaju. Odlazi naš susjed Smailagić, malo prije
se došao oprostiti. Kućevlasnik Šedivi je već davno pob-
jegao, Čeh je bio pametniji od mnogih, vidio je što se
sprema. Većina ostaje.
Papočka: To harašo za Mariju Petrovnu. Spasiba.
Lahka vam noć. Sutra čekamo vojšku na doručku. Još ima
za njih peka. (
odlazi
)
Teta: Svi su prestrašeni, ne znaju što ih čeka za
dan-dva, za par sati. A ja slutim da će ipak sve biti dobro.
Tata: Kako si tako sigurna?
Teta: Pojavit će se Lujo i zaštititi nas.
Tata: Mjesecima ti se nije javio. Je li uopće živ? Par-
tizani vode teške bitke, protivnik je još jak, može poginu-
ti, biti ranjen...
Teta: Znam da je živ, osjećam to. To mi govori moj
osjećaj, moja intuicija, moja ljubav.
Tata: Vjeruješ da je ljubav obostrana?
Teta: Vjerujem. I da je živ, i da će se ubrzo vratiti.
Mama: I ja vjerujem da je živ.
Tata: Žene. Vi i vaša intuicija.
(zvono
,
na vratima
se pojavljuje ustaški bojnik Branko i njegova žena, tatina
i tetina nećakinja, u rukama im pelcmantli i perzijaner,
kovčezi
)
Branko: Dobra večer. Oprostite. Znamo da je kas-
no, ali moramo.
Tata: Dobra večer, Branko. Koje dobro u ovaj kasni
sat?
Branko: Poglavnik je za ujutro naredio evakuaciju,
povlačenje u Sloveniju i Austriju. Naš stan ostaje prazan.
Sigurno će ga partizani opljačkati. Nešto stvari smo dali
Nedinom bratu, nešto ostavili kod moje mame i sestre.
Ovo smo mislili pohraniti kod vas. Tjedan ili dva dok se s
Amerikancima i Englezima ne vratimo.
Teta: Mislite da ćete se vratiti? Kako? Hitler je
mrtav, Njemačka pred slomom. Saveznici traže bezus-
lovnu kapitulaciju, a NDH je njemački saveznik...
Branko: Katice, ti ne razumiješ visoku politiku.
Već sutra će Englezi i Amerikanci zaratiti s Rusima.
Teta: Kako možeš biti tako siguran da će Ameri-
kanci i Englezi prigrliti ustaše?
Branko: Zato jer smo mi dio zapadne uljudbe,
čvrst štit prema istoku, skoro stopostotni katolički narod.
Nemamo ništa sa Srbima i svima istočno od Drine. Ima-
mo vojsku koja nije izgubila ni jednu veliku bitku, a tko
ima pušku na ramenu ima i državu.
Tata: Spremni ste se boriti na putu prema zapad-
nim saveznicima?
Branko: Hrvatsku oružanu silu nitko ne može
zaustaviti na putu do njenog cilja - očuvanja NDH.
Teta: Branko, Branko, pa ti sanjaš. Pa zar ne vidiš
da je Njemačka poražena.
Branko: Njemačka može biti poražena, ali ćemo
Hrvatsku državu braniti do posljednje kapi krvi.
Teta: Čije? Ove jadne sirotinje koja se već tjednima
povlači cestama s ono malo imovine ili domobrana koji
gledaju kako će izvuči živu glavu? Briga njih za hrvatsku
državu i Poglavnika, tebe i tvoj stan, oni se hoće vratiti
doma živi i zdravi.
Branko: Pripazi što govoriš. To što si mi rod ne
daje ti pravo. Pravit ću se da te ne čujem.
Teta: Kad je Lujo pobjegao u šumu spasio si me iz
zatvora pa sam šutjela, ali sad je drugo vrijeme. Još malo
i vas više ne će biti, nestat ćete na putevima, u jamama,
grobovima i logorima. Niste ništa bolje ni zaslužili.
Branko: Katice, da si netko drugi zatvorio bih te,
kaznio, ovaj isti čas.
Neda: Branko, smiri se. Svi smo nervozni. Katica
samo govori što misli.
Branko: Za krive misli mnogi su platili životom.
Teta: Zato vas je Bog kaznio izgonom i proklet-
stvom.
Branko: (
krene prema njoj, podigne ruku da je
ošamari
) Imaš poganu jezičinu, komunjarska nevjesto!
Neda: Branko, nemoj! Nemamo mnogo vremena.
Šofer nas čeka. Pero, hoćete nam ovo čuvati dok se ne
vratimo?
Tata: Dora, uzmi mantle. Branko, daj taj perzijaner
i kovčeg.
Teta: Neda, a gdje vam je mali? Tko će njega
čuvati? Pa valjda ne ti ideš s njim?