Basic HTML Version
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik ž
riječi
1
Ivica Šola
STARI I NOVI
PROVINCIJALIZMI
U SLAVU ŠPIČKOVINE, VUKOVINE I SJEMENA PAPRIKE
Grad nije djelo Božje. Bog je stvorio vrt, dok je grad djelo prvog ubojice, Kaina, koji ga je k tome nepotistički
nazvao po svome sinu i tako, otkinuvši komad božjeg vrta, zapiškio teritorij za svoje potomstvo. Prvi grad je mjesto u
kojem se skrio čovjek krvavih ruku do lakata.
Ima neke glemabajevšine u nastanku i progrediranju metropola, kako pripovijeda Biblija. U njoj je slika grada
negativna, od Sodome i Gomore do Ninive on je mjesto zločina, razvrata, svakojakih perverzija i u stalnom je sukobu
s tvorcem vrta, Jahvom, koji zbog toga gradove svako malo razara. Izuzetak je Jeruzalem, sveti grad, u kojem je razapet
provincijalac, Isus iz Nazareta, koji je iz provincije promijenio tijek povijesti, pa i danas prema njemu mjerimo vrijeme i
brojimo godine, a kojem su Kainovi potomci u metropoli namijenili Abelovu ulogu, kako bi se povijest grada započeta
s Kainom nastavila. Znakovito je da se prije smaknuća Isus povlači u vrt, u Getsemanski vrt. Rondo ponovno struji:
Bog je stvorio vrt, Kain je stvorio grad, od kojeg Sin Božji traži utočište u vrtu, prije no što gradska svita i elita ne dođe
po njega i prikuca ga na križ.
No, ipak, simbol obnovljenog čovječanstva nije selo, niti je to povratak u (Edenski) vrt, već je to grad, Nebeski
Jeruzalem. Božje i ljudsko djelo u njemu se u eshatonu pomiruju; on miri u sebi sve različitosti, u njemu ima mjesta i
za vrt i za svu šarolikost Kainovog potomstva izmirenog po Isusovoj žrtvi i krvi koja govori rječitije od Abelove. Ako
spasenje, svježa krv, novost, dolazi iz provincije, ona se ipak realizira u gradu, u metropoli, što nakon Isusove smrti
čine i njegovi učenici, iz provincije Carstva hrle u gradove da bi priopćili novost koja mijenja tijek povijesti i, kako je
znano, stradavaju u gradu, u Rimu.
Mentalitet uskogrudnosti
U biblijskoj perspektivi, u perspektivi svjetske povijesti kao povijesti spasenja rubno, provincijsko, ima privilegi-
rani karakter, ali ne kao romantičarska žalopojka izgubljenih rajeva, ili kao paradigma «dobrog divljaka» kojeg civilizacija
kvari, već kao mjesto u kojem se jasnije čuje Glas. Bog ne voli «zbor podrugljivaca» koji se sprda s dotepencima ili s
rubnim, jer je jedini provincijalizam mentalitet uskogrudnosti koja ne čuje Glas Drugoga i drugoga, to su oni koji «uši
imaju a ne čuju» glas «koji viče u pustinji». Provincijalizam je prije svega moralna kategorija, isključenje, bilo da vrt hoće
zakoroviti grad, bilo da grad gazi vrt (ekologija) ekonomski ili prijezirom f o n o b e n; dvije strane istog barbarstva
uslijed neopranih ušesa.
Špičkovina i Vukovina najbolje su raskrinkali provincijalni mentalitet kukurikavske vlasti čiji vođa često citira
Bibliju, pa je gornji uvod, nadam se, dopustiv. I dok je pljuckao po Špičkovini i Vukovini, kada je prvi put sudjelovao u
radu EU tijela, Milanović se u maniri najbizarnijeg provincijalca išao nazvati, osim Zagrepčaninom, i Briselcem. Uvijek
je fascinantno kada Mara postane Ingrid. U svijetu koji je, prema McLuhanu, postao «globalna Špičkovina» drviti o pro-
vincijalizmu iz pozicije Briselca nije samo anakrono, zato oprostite na ovom nepotrebnom tekstu, već naprosto glupo.
Jednako glupo kao kada slušate da je Ivana Brlić Mažuranić hrvatski Andersen, Luka Modrić balkanski Mes-
si, Franjo Tuđman hrvatski George Washington, da je Vukovar ili Škabrnja hrvatski Alamo, kako to reče ministar
Kotromanović, pa se od srca nasmijete tom jadnommentalitetu koji sasvim nepotrebno traži priključak na univerzalno
bježeći od vlastitosti i neponovljive pojedinačnosti, poput one Luke Modrića iz zaseoka Modrići pored Obrovca koji je
zanat učio po bosanskim oranicama među lokalnim kostolomcima i stoperskim balvanima.