Basic HTML Version
46
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
reći nekoj osobi:
Ništarijo jedna!
Dolazi u ozbiljan nesklad izraz lica s verbalnom neutralnošću koja govori, zapravo,
o čovjeku bez svojstava. Ako
biti ništa
znači biti bez vrlina, onda ista ta sintagma govori i o odsuću bilo kakve mane
i grešnosti. Pa se strovaljuje u ponor neargumentiranosti i zakazale logike svatko tko nekome uputi ove pogrdne riječi
ako pri njihovom izgovoru pomisli npr. na lijenost, lopovluk, neko neodržano obećanje i bilo kakve nečasne namjere
umjesto na apsolutnu vrijednosnu bezličnost. Ali nema li i bezličnost predznak? Nije li ona istovremeno i antiheroj,
antivrijednost?
Ako je
ništavilo
praznina, ovdje potpuno odgovara broj nula – sve dok određeni broj osoba ne zakorači u pra-
zan prostor, osjećajući se ništavno, pa ništavilo sada možemo izjednačavati s određenim brojem, brojem osoba koje
su u njemu. Premda bi se moglo opet polemizirati tko je u kome, tko je u koga ušao. Ako sam ušla u prostor ništavila,
ne nadima li se ništavilo u meni? I ne zauzima li me baš zato jer sam obezvrijedila djelo stvaranja, više puta rekavši da
su kisik, ljubav, misli, sve ono materijalno i nematerijalno u meni i oko mene ama baš
ništa
?
Ništa
-stanje odraz je nezajažljivosti. Nismo ništa skromniji ni ako izigravamo stoike. Skromna osoba cijeni
ono pred sobom, a stoici ističu kako
podnose
svoje stanje puni samohvale jer su se uspješno samodisciplinirali. I sve
je ostalo pod kontrolom. Katkada se silno naljutim na sve one koji afirmiraju
ništa
-stanja i tada u sebi protežiram
hedoniste. Kad me umore depresivci i nezadovoljnici. Svi sadisti i mazohisti ovog svemira doći će na svoje stajući pred
ništa
. Pred ništavilom oni boluju, simulirajući svoju osobnu nemoć, nakon što su se telepatski pretplatili na izabrane
kataloge uživo uprizorenih sadomazo stanja.
Ali kako mogu razmatrati loše raspoloženje, nečiji
bed
, kao
ništa
-stanje, kad i ovaj
feeling
ima minus predznak?
Ne bi li najbliže
ništica
odgovoru, dakle odgovoru bez vrijednosti, bio odgovor
tako-tako
ili
ni tu-ni tamo
ili čisto
osrednje, naravno, ako bi pitanje bilo jedno kurtoazno
kako ste?
Ali osrednjost nije isto što i ništa. A u vlastitom, i to
visokostupnjevanom
bedu
, bezkompromisno tvrdimo da smo
nikako
.
Ako procjenjujemo rat tišine, njena zauzimanja teritorija i povlačenja, ali i konvoje zvukova, ma neka mi netko
kaže, kako u svemiru možemo naći i zadržati čistu ništicu? Zadržati je kao sumu ušlagiranu i neosjetljivu od analgetika.
Ništica
je međa, prijelaz iz manjka u višak i iz viška u manjak pa je uz svaku ništicu nužno i početak. Držati se
nule znači održavati balans. Ona će se obnavljati kao feniks na različitim dijelovima kugle u različita vremena i tako će
i nestajati.
No vratimo se na
ništa
. Ono jest i nije veliki stilist. Nije zbog već dosadnih, imitativnih, a nepotrošivih
ništa
-
stanja. No ono je nenadmašiv stilist zbog bezbrojnih i nesagledivih lista imenica koje smo u stanju pretvoriti
ni u što
.
Čim nam nešto nije po volji i olako.
Je li
ništa
banalnost ili finesa? Svatko je od nas najkompetentniji i uvijek prisutan patuljasti komparatist što iz
dana u dan vrši gradaciju prepoznatljivih stanja
ništavila
. O nama zavisi hoćemo li nešto okarakterizirati kao više ili
manje uopćeno ili složenije, originalnije
ništa
. Što smo više ništavila iskusili, pridjev
nebanalan
dobiva na vrijednosti.
Nedvojbeno! Kriteriji su izgrađeniji. Kao i sudovi o bilo čemu drugom. Iako
ništa
ima svoje zakone suđenja po kojima
čak i objektivni um na kraju dopušta da se zauvijek
nešto
izgovara
ništa
. I pri tome se
nikako
ne osjeća jer pod pojmom
nikako
misli na najmanje jednu nedaću koja možda već sutra i ne bude nalikovala pravoj nedaći, nego shvati da je ona
bila pseudoalarm za narušavanje mira i stabilnosti bića. Uobrazilja mučeništva najevidentnije pripada
ništa
-stanju
baš jednog uzgajatelja kulta ništavila: razmaženiku. Ali možemo je vezati i uz preosjetljivca, paničara, perfekcionista,
blentavca kojeg uvijek treba upozoravati… Nisu li barem prva trojica pomalo i mazohisti?
No možda se nedaća pokaže i stvarnom nedaćom. Ako kao moderne Pandore dovoljno brzo ne reagiramo, iz
jedne nedaće-kutije, kad je otvorimo, mogu pobjeći kojekakva zla, a zbog tromih refleksa i motorike sasvim je moguće
da i mi zadržimo samo nadu čije nepresušne simbole oduvijek nosimo sa sobom i uokvirujemo kao najdraže fotografije.
Čim prođe zbunjenost.
Nada je naš plaćenik. Današnje Pandore mogu čak i preko Interneta naručivati ubojstva pa ju šaljemo da lik-
vidira
ništa
-stanja. Samo nada nam se počesto vrati takva kao da je jedva izvukla živu glavu. I nikad ne znamo hoće li
preživjeti ako je izmrcvarenu pošaljemo na još neki zadatak. Ili će postati prebjeg. Možda je već postala jer sve veći broj
Pandora pati od depresije, konstatirajući da je nada, zapravo, ništa.