Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
47
Lana Derkač
P O S V A J A N J E
N E B A
ZAPOSJEDANJA
Uvijek kada nebeske sipe
pretjeraju s obukom iz opstanka,
spušta se noć.
S Davorom komentiram nebeska tijela,
i prostor našeg planeta se širi
dok svemir pomalo zaposjedamo
zemaljskom mišlju.
Upravo kad mi se osvajanje učini
odviše lakim,
uvidim da se naši oceani smanjuju.
Usprkos njihovom snažnom zapljuskivanju,
dokazu predizbornih aktivnosti
i oštrog političkog sučeljavanja
u kojem se molekule preglasavaju,
jasno mi je da su kapi
samo groteskno umanjene loptice
s kojima valovi igraju ping-pong.
Da je sve, što se činilo važnim, nevažno
u odjednom opet uvećanom prostoru.
Vraćam se ljekarništvu svemira,
narodnoj medicini.
No zora već tjera mrak
kao konobar napušenog gosta koji je
do maloprije ostao u zvjezdanom disku.
I vidim kako noć naočigled slabi,
kako nestaje u mom ugaslom laku za nokte.
Dopodne se na nebu ukaže duga
koja nije drugo do duh.
Sigurna sam u to.
S koje god strane da smo joj prilazili,
nismo je mogli uhvatiti i zadržati
kao trofej.