Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
45
okolnosti, odustanu od svog cilja. Nepredviđena sitnica, naizgled «ispala iz vedrog neba», preobrazi se i izraste u nešto
odista krupno – traumu, tugu, ljubav, neposluh, nesigurnost, čežnju, bolest... Vojnik koji dvoji postaje svoj najveći
neprijatelj pobjede, a dvojba najgori uljez, unutarnja mina. Doveden je u pitanje dugogodišnji napor odricanja ratnika-
igrača. Dogodi se da on promijeni vjeru, izgubi nadu lakše nego do sada, sumnja, klone, onda iznova povjeruje u čuda
jer stvari su izmakle kontroli.
Sjećam se kako je jedan šahovski pijun u trenutku malodušnosti, a već je došao do polja na kojem je mogao
biti metamorfoziran u kraljicu ili u što god je htio, odustao od svog prvotnog ratnog cilja. Odustao bi i od svojih bitno
izmijenjenih planova da, slučajno, baš u trenutku krize, kad je htio ali nije mogao povjerovati u čudo, nije pogledao iz
rova i vidio Isusa kako hoda po vodi.
NIŠTARADIJACIJA
Budim se svjesna trzaja i iznova konzumiram proizvod sna. U njemu sam distancirana od svog tijela, gledam
ga, lagano je povijeno te čini majušan zaljev o koji se opjenjuje ništavilo, njegovi valovi mi najdojmljivije pomiču kosu.
Grozim se kako u njoj nema nimalo otpora. Ne podnosim pasivnost vlastite kose i mišića tijela. Ne bih voljela da se
moje nereagiranje protumači kao pokorni pozdrav ničemu. Gore od takvog pozdrava bilo bi samo sladunjavo ulizivanje
nihilu, no ono bi dolikovalo jedino novokomponiranom, a ne izvornom kultu ništavila jer pravi se pripadnici kulta ne
ulizuju. Oni odbacuju.
Ako želim razjasniti što je to
ništa
stanje, jasno mi je da se ono ne može objasniti putem originalnog značenja
– kažemo da smo ništavno i kada objektivno nije tako nego se osjećamo loše, a možda nam samo neka sitnica nije
po volji. Detalj koji nam u taj mah subjektivno znači puno, a u cijelom kontekstu naših života je zanemariv, osim što
utječe na veći broj emocionalnih izljeva pa i tekstova.
Ne postoji, zapravo,
ništa
. Ili je nešto zrak, ili je šuma, ili neboderski pokrov, ili dvorište s ljuljačkama, ili čistina,
ili tuga itd. Ni apokalipsa nije
ništa
nego je apokalipsa, ili prasak, ili zujanje, ili tišina, ili novo stvaranje, ili ne znam
ni ja što sve već može biti jedna apokalipsa. Trebalo bi formirati komisiju od najprestižnijih svjetskih stručnjaka koja
će istražiti što je to tako često spominjano
ništa
. Utvrditi postoje li nama nevidljive sheme razaranja po kojima se
nešto, i u kojem ključnom trenutku, pretvara u neutralno ili depresivno ništa. Sretno može biti stvaranje. Konstruiranje
materijalnog ili nematerijalnog obličja. Ono može biti i nehotično pa da bude sretno, ali i ono, kao i razaranje, može
biti i nesretno i nedojmljivo pa nas ostaviti ravnodušnima. No svako stvaranje sadrži u sebi i razaranje nečega drugoga.
Sretno može biti samo onda kad ga poimamo stvaranjem, a ne razaranjem. Sreća je u doživljaju.
Možemo li prihvatiti intuitivnu dvojnost pojma gdje je
ništa
istovremeno i ništa i neki drugi pojam? Na pros-
toru koji je ujedno i ništa i nešto drugo (što je nezamijećeno pod dominacijom ovoga prvog ništa) izrasta ničija zemlja,
presvlačionica između dvije državne granice – ako ništa može biti jedna, a neki drugi pojam druga država.
Rekla bih da
ništa
ima svoje stalne fisije i fuzije čestica koje zrače, a greškom su tretirane kao da ne znače ništa.
Kad bi bilo tako, bio bi potpuno neupotrebljiv i natpis PAZI: EMOTIONAL RADIATION! No baš njegovo često izostav-
ljanje pogoduje stvaranju
ništa-
stanja. Možda već noćas, umjesto trzaja u snu, budem držala transparent: ČUVAJ SE
NIŠTA
RADIJACIJE! U pidžami, svjesna ništavnosti
ništa
-stanja.
Je li
ništa
ezoterični neprijatelj u nama samima, «čuvar praga» koji nas je potaknuo da dignemo emocionalne
zajmove (zadnje što nam je trebalo!), a sad se nismo u stanju riješiti ovisnosti i biti svojski slobodni. Pa još šire razm-
jere poprima
ništa
-stanje.
Je li je dekoriranje stola i pretrpavanje stambenog prostora mirisnim svijećama, sandalovim štapićima, prostirka-
ma od cedrovine, košaricama s ružama i lavandom tek privid bijega od ništavila, pokriće za vlastitu nesmotrenost
upadanja u nevolju i nesposobnost otimanja depresiji? Zar da depresija na nas polaže više prava od nas samih?
E, baš
neće
, tren je euforičnosti.
Svaki put kad se borim s ništa stanjem, to su ti mečevi u kojima se točno zna koji je borac profesionalac, a tko je
prokleti amater
, rekla je Anela. Je li uistinu mogla predvidjeti svoj poraz od samog početka? Nekad je nevjerojatno uvjer-
ljivo vodila i djelovala samouvjereno, piljeći u svog protivnika kao junakinja koja se samo u rijetkim trenucima prepusti
malaksalosti.
Ništa
govori jezikom besmisla i nema sposobnost produktivnog govora, pomislila sam, produktivan je
samo način na koji nas razara. Borila sam se s njim sporadično. Svako njegovo privremeno udaljavanje svojevrsna je
svečanost. Oda biću, stvari ili pojavi u koju sam se zaljubljivala pa ispunjena novim čuvstvima (i digavši novi emocio-
nalni zajam) otjerala
ništa
-stanje.
Uz pojmove
ništa
,
ništavilo
,
ništavnost
, nameću se i riječi
ništica
i
ništarija
. Ako je u osnovi riječi ništarija i
ništica
ništa
, odnosno nikako ili nimalo, onda ove dvije riječi nemaju vrijednost ili značenje, a mi ih uvijek doživljavamo
kao riječi s negativnim prizvukom.
No lako ćemo pasti u zamku ako ništicu oslobađamo tereta bilo kakve količine, ako tvrdimo da je ona broj bez
vrijednosti. Po ovome ni ništarija ne bi imala pozitivnih, ali ni negativnih osobina pa gubi svaki smisao s prezirom