Basic HTML Version
44
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
Ljudska je glad samo pojednostavljena i degenerirana shema neke veće gladi.
No vratimo se na zavjet. Mislim da kod krhke volje i odustajanja od apstinencije, to jest žrtve na koju se
obvezalo, neminovno dolazi do kraha snažne slike o samome sebi. Srušili smo mit o vlastitoj samokontroli. Sada smo
bolesno gladni jer smo padom izgubili još jednu sitost – i taština nam je gladna nakon iscrpljujuće i ponižavajuće
borbe s iskušenjem. Iako možda osjećamo mučninu te smo izgubili apetit.
Zavjet je ugovor koji nije potpisan, na koji druga strana nije pristala u smislu vidljivog, manifestnog očitovanja.
Ali osoba koja se zavjetovala nada se pristanku koji će joj biti obznanjen nakon što ispuni zavjet. Samo ne smije izgu-
biti ustrajnost i posumnjati. Vjera uvijek podrazumijeva nadu.
Post je uvriježeni oblik zavjeta koji nevjernici ne mogu razumjeti jer on za njih sadrži apsurd: kako gladovanja
mogu dati sitost! Samo ako vjerujemo događa se čudo – odricanjem od hrane, na kraju posta, trampom i žrtvovanjem,
dobivamo duhovnu hranu. Happy end. Ne govorim ovdje o nevjernicima i vjeri u teističkom smislu. Čak i da Bog ne
pristane na svoje ugovorne obveze koje nikad nije potpisao, moglo bi se nazrijeti nahranjeno samopouzdanje – mi
smo ti koji su jaki i koji su kadri održati riječ. A zar svijest o sposobnosti autokontrole nije jedna utažena glad, tj. sitost?
Sigurnost nas hrani. Ona je nadkalorična. Da Orfej nije osjetio glad za sigurnošću i da se nije okrenuo, Euridika ne bi
bila nepovratno izgubljena na izlazu iz podzemnog svijeta.
Komplicirane su gladi. Zato pozivam pronalazače neka pronađu univerzalnu ekstrainfuziju za sve vrste iznemo-
glosti. Znam da siti ljudi najčešće nisu sveci, ali nedvojbeno je da oni koji su upravo objedovali neki užitak, imaju
aureole oko glava.
STRATEG
Već barem deset godina nisam igrala šah, ali u ušima su mi sve češće i sve glasnije odzvanjale riječi susjedi-
nog klinca:
Znaš, pijun može pojesti kraljicu.
Naravno, nije se tu radilo o neokanibalizmu drvene figure koju je bilo
tko mogao pokretati, ali uvjet je bio da ta nepoznata pokretačka sila, prije nego što izusti riječ
move
, dobro procijeni
situaciju, izvrsno predviđa, dalekosežno i vješto planira i ne posumnja ni u jednom trenutku da je u stanju jesti, te od
jedne kockice, crnog ili bijelog polja, jednim potezom zapravo neljudožderskih zubi načiniti kraljevsku grobnicu. Neki
novi Taj Mahal kojem će se budući posjetitelji, ostale šahovske figure, diviti kad u igri dođu do ovog sudbinskog mjesta
i tu ostajati bez daha. Ali ogromna je razlika između zanosa koji se javlja pred planetarno poznatim mauzolejima i
estetikom mramora i onog pred neuglednom jednostavnošću šahovskog polja. Ta dva zanosa nemaju potpuno isti
izvor, no pred jednom i drugom grobnicom neizmjerno se čudimo. Pred blicevima na grupnim turističkim odredištima
udišemo magiju umjetnika koji je na kraljevski životopis dodao ljepotu smrtopisa, dok se pred smrću drevne kraljevske
obitelji divimo neočekivanoj strategiji pijuna i dvojimo je li smaknuće kraljice bilo sažetak neotkrivenog urotničkog
plana ili tek slučajnost u kojoj se pijunu posrećilo. Moguće su obje varijante, baš kao i njihova kombinacija.
Čovjekova moć ograničena je, ali i velika. On može usporeno ili ubrzano prekopavati i širiti groblja. No
ograničena je, ali i velika i moć groblja kao kultnih mjesta gdje se ljudsko biće vraća napokon samom sebi i zna da je tu
opet samo čovjekoliko. Da više ne može zadobivati, u pojedinim trenucima, nadljudska obličja. Nijedna umrla žena nije
više
dugonoga vila
i niti jedno umrlo biće više ne može biti
bog i batina
. Ne može biti član nekog vijeća, sudac, davati
kredite, odlučivati. Groblja mogu na čovjeka izvršiti pozitivan utjecaj u smislu da on, stojeći nad umrlima, ponovo u
svijesti obnovi vrijednost života, ali i negativan utjecaj, na taj način da u uzdrmanom čovjeku, koji gleda natpise na
nadgrobnim pločama, izazovu želju za nastavkom ciklusa osvete. Tako raste njegova razaračka moć pa on još više
rasprostire groblja.
U svakom slučaju, moći čovjeka i groblja uzajamno su povezane. Moć jednoga povećava i moć onoga drugog.
Odmah je jasno da moć groblja pozitivno ili negativno povećava moć čovjeka. Ali moć čovjeka čini isto, tj. povećava
moć groblja – bilo negativna čovjekova moć koja umnožava groblja, poznate i nepoznate humke sve više i više prostor-
no razvlači, bilo da se radi o pozitivnoj moći čovjeka koja grobljima ne daje veću rasprostranjenost, nego im pridaje viši
stupanj kultnosti shvaćanjem njihovog značenja i njihovim nepomućenim štovanjem. Tu, doista, nema statističkog
rasta grobnih mjesta, ali isto tako nema ni povećanja oskrnavljenih grobnica jer je značenje groblja dobilo na svojoj
dimenziji. Pa tako i groblja u oba slučaja izrastaju, prostorno ili značenjski.
I čovjeka i groblja možemo, na neki način, tretirati kao stratege. Svojim ponašanjem određuju, izazivaju što će
se događati s onim drugim.
Svako groblje čini minijaturnu vojsku sačinjenu od grobova-vojnika. I mrtvaci su svojevrsna vojska. A i živi.
Svaka vojska vodi svoje ratove, a u nekima od njih možemo nazrijeti i prepoznati i vojnike-ezoterike.
U nekim bitkama ove su vojske saveznici.
U svim borbama udružuju se najrazličitije figure pa tako i pijuni i barem jedna kraljica. Protiv drugih figura,
među kojima su drugi pijuni i još barem jedna kraljica. Pa tako pijun može ugroziti neku drugu kraljicu. Ali i svoju.
Događa se i da pijun ili kraljica ili neka druga figura nadomak pobijede, a zbog neke male i naizgled beznačajne