Basic HTML Version
42
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
Sve je na neki način migoljenje. Ono je uvijek prisutno jer sve klizi. Brzo ili usporeno.
Naizgled stabilne veze su u procesu kretanja. Nekad začudi kako je neki element što ih drži na okupu odjed-
nom izmigoljio. A nije se činilo da bi to tako naglo mogao. Ostajemo zatečeni i preispitujemo se kamo nam je pažnja
odmigoljila. Shvaćamo da se nikada nećemo riješiti migoljenja. Ono je oko nas. Mi smo u obruču.
Sa sigurnošću možemo reći da i vrijeme migolji. Kod vremena zaista nema dvojbe. Ono migolji ujednačeno,
u pravilnim otkucajima radi njegov motor, njegovo srce. Vrijeme se troši bez aritmije, ali mi katkada griješimo i dijag-
nosticiramo njegovu aritmiju. To je zato što nekad izgubimo osjećaj za sekunde. Ako je potrebno priznanje, priznajem
da ja često gubim osjećaj za sekunde i za sate. To je zato što nam se u trenucima iščekivanja i muke čini da vrijeme
presporo prolazi, a kada želimo previše toga učiniti, čini nam se da vrijeme samo proleti. Odatle varka kojoj smo olako
nasjeli – da vrijeme ima nepravilan rad srca.
O kakvom se migoljenju radi kod dionica nemira? Što nam je iskliznulo, izvuklo se? Izvjesnost? Sigurnost? Što
se opet izmaklo kontroli?
Nadalje, ako ugledamo dirigenta koji ravna migoljenjem glazbe nekog orkestra, ne osjećamo li da nešto
nedostaje? Paralelno s glazbom možda klizi kiša, nema puno veze s ritmom glazbe koju slušamo, a ne vidimo njenog
dirigenta. Znači, onaj vidljivi dirigent ne upravlja kišom. Kiša mu je, ako je na nju uopće pomislio, izmigoljila. Pa možda
možemo dvojiti je li je kiša izmakla i nekom drugom dirigentu, izmigoljila kontroli ili njene kapi poslušno migolje nebu
baš prema uputama onog što neevidentirano od našeg oka maše upravljačkom palicom.
Također nam neka bića, stvari i pojave istovremeno migolje i ne migolje. Na početku sam govorila o značenju
Mjeseca i njegovoj vezi s raspoloženjem, ali nešto nam može istovremeno izmigoljiti i ne izmigoljiti i ako mu dajemo
samo jedno značenje, ako ga ne vežemo sa svojim subjektivnim stanjima. Sunce, na primjer, znanstvenicima nije
izmigoljilo jer točno znaju gdje je, na kojem se mjestu nalazi, a opet je i pobjeglo jer ga više ne vidimo i nećemo ga
moći gledati barem do sutra. No bit će mjesečine.
Katkada nisam sigurna vidim li stvarni Mjesec. Dogodi se da tek uvečer uđem u zgradu i zateknem u sobi Mje-
sec ubačen s ostalom poštom. Zajedno s pismima i ostalim katalozima svakodnevice. Je li stvarno ušao s poštom ili
je lažnjak? Svaki put dvojim. Je li izmigoljio nekome i sakrio se izabravši u tom trenutku nenastanjenu sobu kao tajno
skrovište?
Teško mogu razmišljati o romantičnom Mjesecu kao o klonu. No ako slučajno ipak jest klon, a moram predvi-
djeti i tu mogućnost, da li se njegovo kloniranje omaklo kontroli?
Naizgled je teško povjerovati, ali Mjesec je zasigurno ovladao s nekoliko borilačkih vještina pomoću kojih
opstaje unatoč brojnim opasnostima pogubnim za njegovu dugovječnost. Iako se ne čini da je tako. No njegova meka
i sofisticirana borba jest nekonvencionalna, kao i njegovo postojanje. Jer kako inače objasniti to što na nebu ima oblik
nevjerojatno pravilne kugle nakon što mi je večeras upao kao sjajni i savitljivi novčić u najlon vrećicu, kao kusur dana,
te je bio prignječen svim mogućim kućnim potrepštinama, čak i zelenom salatom?
Kako li je samo izmigoljio?
GLADOBOLJA
Katkada mi se događa da letimično listam tekstove i u brzini krivo pročitam riječ. Tako sam jučer pročitala
riječ
gladobolja
umjesto
glavobolja
. Najčešće me pogrešno pročitane riječi opsjedaju. Od jučer se često vraćam na
gladobolju, ona u meni fermentira.
Gladobolja je, zapravo, boljka koja se najčešće javlja bez fizičke boli.
Bol se može javiti nakon nekog vremena
u kojem nema dotoka tvari, ali ne traje dugo, samo se govor i kretnje svedu na minimum
, kaže moj kolega biolog.
Zbog
uštede energije.
Sigurna sam da bi moj kolega znao i za druge vrste gladi o kojima ga ne pitam jer ih znanost koju je
studirao uistinu ne izučava, no vjerojatno bi se složio da duhovne gladi mogu itekako oslabjeti imunitet i izazvati
psihičku bol u vidu melankoličnih raspoloženja i depresija koje opet utječu na nove fizičke boljke što više nemaju veze
s krčanjem u želucu (i želudac je medij), ali vraćaju u biologiju. Ni sama ne znam zašto ovu bol doživljavam kao Nad-
bol. Vjerujem da moja percepcija boljki zavisi o pripadnosti određenoj kulturi i da bi pripadnik kulture koja u trećem
tisućljeću još uvijek umire od gladi ili kulture koja je spoznala holokaust, više mjesto u hijerarhiji pridao onoj boljki koja
nastaje nestankom glukoze i apstinencijom crijevnih resica koje nemaju što upijati. No sve gladi igraju simultanke,
pune natjecateljskog duha s onim materijalnim i onim matafizičkim dozama tvari što plutaju krvlju bića i izazivaju
osjećaj sitosti. Tako jednom rukom jedem čips, a drugom listam Art & Decoration i hranim se fotografijama namještaja
u japanskom stilu.
Gladobolja uključuje oskudicu, premda vjerujem da i tu ima hipohondrije pa je bolje govoriti o osjećaju osku-
dice. Duhovne gladi izmišljaju svoje oficijelne i neoficijelne obroke i tiraniziraju, kao što je glad za, u doslovnom smislu
riječi, hranom smislila doručak, ručak, večeru, međuobroke. One prave i uvriježene, ali i malo konzumacija sa strane.
Svaka glad mali je odašiljač. Zbog nje susjed upravo pali vespu.