Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
41
Uistinu sam se složila da nitko ne zna čak ni što sve može biti čistina.
Čistina je i prazan prostor u ormaru nakon što smo pokupili nečije stvari i nekog iselili. Premda ova čistina
nema dobar vidik jer je zatvorena. Možda nije ni vrijeme da se vidi daleko. Dok slušam glas koji pjevajući ponavlja riječi
you are always on my mind
, u njemu ne osjećam prazan prostor. Kao ni u onom kojeg čujem malo kasnije da govori:
give me air
. Za moju prijateljicu Dodu čistina je uglavnommodra, nebeska, barem tako kaže, gleda ju s ruševina Ružica-
grada, iako čistinu nalazi i kad pogleda dolje. Nisam ju pitala nosi li na izlete fotoaparat da bi sačuvala čistinu i voli li
panoramske snimke.
Tko zna koliko ću još čistina u svom životu pronaći i izgubiti. Najrazličitijih. Malih i velikih. Onih privremenijih
i onih trajnijih. Onih praznijih i onih posjećenijih, poput radiostanica ili web stranica. Onih vidljivijih i onih skrivenijih.
Značajnijih i manje značajnih. S obzirom na to hoću li ih odlučiti ponijeti sa sobom utipkane u vlastitu memoriju, onih
mobilnijih i onih nepokretljivijih, ostavljivijih i manje ostavljivih.
Najzagonetnije u svemu tome bilo mi je ono kako čistina postaje čistinom, kada onaj ili ona koji je čiste ostav-
ljaju na njoj svoj rukopis.
Zadržavaju li se tragovi na čistini? Tko ili što ih može ukloniti? Tko ili što nekom prostoru, nekoj nozi, nekoj ruci,
nekoj glavi može dati spremnost za novo? Reći: evo, baš tu je početak.
Jutros dominira snijeg nepreglednom čistinom bijelog papira. Jasno je da pretjerujem kad kažem da je ona
nepregledna. No je li i ova čistina dio ravničarske Slavonije, je li ona zapravo ravnica istovremeno ubrojiva i u geometr-
iju? U pravokutnik. Je li i po papiru, prije nego što je čistina postala čistinom, ispisano na stotine pisama pa su silni
nanosi snježnih rukopisa u potpunosti prekrili celuloznu boju i od prvotne stvorili novu čistinu. Može li nam njena
bjelina, ako nalijepim papir preko prozora, nadomjestiti prosinac bez snijega?
MIGOLJENJE
Kad pomislim na sve ono što može izmigoljiti, definitivno i nikada ne pomišljam samo na ono što uistinu ima
moć migoljenja. Čak štoviše, češće pomišljam na čvrste i stabilne mase ili veze, kao i na nepokretne stvari. Katkada
pomišljam na čitava golema nebeska tijela koja imaju svoje predvidljive putanje i ne nestaju tek tako, ali im naša civili-
zacija pridaje kojekakve osobine vezane uz emocionalni život pa, kako je npr. Mjesec neodvojiv od čuvstvenog i neuh-
vatljivog, kako može mijenjati moje raspoloženje i čak ga nadzirati kao kakav iskusan nadglednik, Mjesec itekako može
izmigoljiti, a bez da stvarno izmigolji – jer on je transformiran u simbol i ima konkretno spiritualno značenje. Premda
mi se učestalo čini da mu granice djelovanja nisu izričito određene i da su nejasne. Pa možemo li onda govoriti o nečem
konkretnom ili ne? Ne migolji li nam onda i njegovo krajnje značenje ako ne možemo raspravljati o njegovim krajnjim
marginama? Već ga vidim kako je kobno lijep i uokviren! U sasvim jednostavnoj rami. I kako zrači čak i na slici. Kako će
izmigoljiti jer ne mogu zadržati dugo tu sliku moon-radijacije fiktivno obješene na zidu. A ako je sposoban nestati bez
otimanja, znači da nije ni bio u zarobljeništvu. No zemaljska bića, uglavnom neevidentirana, jesu zatočenici njegovog
sjaja. Rijetko je tko od nas registriran kao mjesečar.
Zmije i gušteri su klasični primjerci migoljenja pa o njima ne želim pisati. No kako može izmigoljiti masa velike
čvrstoće koja se ne može već prema potrebi savijati, stanjiti, mijenjati kao miješeno tijesto i kako može izaći iz svojih oko-
va – naših ruku? Ključ je u svima nama dobro poznatim rečenicama iz djetinjstva koje su nam stariji upućivali: «Evo ti, ali
drži čvrsto!» I koja je riječ u njima bila naglašavana? Ma jasno! Pa ono «čvrsto». Ako ne pazimo, dakle, predmeti izmigolje.
Samo u tom trenutku nepažnje odjednom zadobiju svojstvo pokretljivosti koje inače nemaju. Ispadnu nam. Vratit ću se
sada unatrag jer nisam imala namjeru zaglibiti u personifikaciju! Predmeti se sami ne kreću i ne mogu iskoristiti trenutak.
Budimo realni i recimo da njihovo migoljenje nema s njima baš puno veze – osim ako su svojim oblikom nespretni za
držanje ili klizavi. Njihova dugovječnost, ili pad, nisu ni u kakvom uzročno-posljedičnom odnosu s njihovom voljom.
Ali dugovječnost predmeta i događaja itekako je povezana i snažno ovisi o našoj volji. Pa bi tako bilo realno
da sam po povratku iz Azije ostala bez čitavog vrta orhideja i hibiskusa, no izgubila sam samo cvjetove hibiskusa.
Orhideju sam nadomjestila i sačuvala da ne izmigolji, gužvajući papir u Hrvatskoj u oblik cvijeta. Upravo i da nisam
zadržala djelić dojmljivog vrta iz Kuala Lumpura u nespretnom origamiju, mogla bih isječke iz malezijskih vrtova
sačuvati čitav život u sjećanju. Pokušavam ih zadržati i pomoću ovog teksta. Načini očuvanja planetarne prirodne i
kulturne baštine mnogobrojni su nakon što su ušli u našu mentalnu baštinu. Ne želim se udaljavati od teme premda
mi se neprestano nameće pitanje na koje ne mogu razumno odgovoriti: pa zašto smo onda tako nemoćni ako toliko
toga možemo? Odakle nesigurnost? Zašto katkada izabiremo suicid kao jedini odgovor? Bića koja mogu daleko manje
od nas kontrolirati situaciju ne izabiru ga.
Je li migoljenje vrtova, to jest prirodne baštine zaista migoljenje biljaka i životinja ili su Orchid Garden, Hibiscus
Garden i Bird Park označavatelji, osim prirodne baštine, i još koječega drugog? Što sve percipiramo, primamo i dajemo
u jednom vrtu? Od koga smo sve percipirani? Dakle, što izmjenjujemo? Ako ne možemo sve uvidjetii, opet nam nešto
migolji, izmiče, klizi sa strane.