Page 45 - Rijeci 1 2013

Basic HTML Version

40
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
Lana Derkač
ESEJI
ČISTINA
Cijelog svog života, poput ostalih, iznalazila sam i gubila čistine. Najrazličitije. Male i velike. One privremenije
i one trajnije. One posjećenije i one praznije, poput neprogramiranih radiostanica ili web stranica. One vidljivije i
one skrivenije. Značajnije i manje značajne. S obzirom na to jesmo li ih odlučili ponijeti sa sobom utipkane u vlastitu
memoriju, one mobilnije i one nepokretljivije, ostavljivije i manje ostavljive.
Što je čistina vjerojatno ovisi, kao i baš sve drugo, o tipu osobe koja čistinu gleda. Vjerniku, ali ne onom reli-
gioznom, nego emocionalnom fanatiku, ona je slobodan prostor koji se otvara s bezbroj mogućnosti i još neregistrira-
nih izloga što se nameću duhu. Pesimistu i pehistu, čistina je nešto sasvim drugo. Ona je mjesto izdaje.
Na upit što izdaje čistina, odgovor bi mogao biti: opipljiva čistina izdaje tijelo, neopipljiva čistina izdajica je
ogoljenog duha.
No ona ne mora uvijek nužno izdavati. Pehist ili pesimist od nje mogu praviti i sinonim za prazninu. Ali i bez
stabala ona može biti višestruko nastanjivana inim bićima i nipošto prazna, glasio bi komentar vedrog čovjeka koji
očekuje sretan razvoj radnje. Radnje koje još nema.
Ako kažem da je na čistini više sunca, hoću li biti realist ili optimist, zapitala sam se. Kamo vodi čistina, upitat
će pokolebana osoba. Ona je kraj, centar, reći će emocionalni fanatik, našavši uprizorenje svojih molitvi, opipljivi ili
duhovni predmet svog obožavanja. Idolopoklonstva.
Na čistini, čiste i sređene, nekim redom pospremljene misli čine sklad s prostorom u kojem se nalaze - i ljud-
ski arhitekt, arhitekt kognicije, smireno uklapa svoje djelo u prirodni ambijent. Bez obzira doživljava li ovaj kreator
simbiozu, povezanost s prirodnim utočištem, čistinom, sretnom ili depresivnom. Drugo je kad se radi o konfuznom
mislitelju koji je u suprotnosti s mirom čistine. Smiruje li ga čistina na kojoj će eventualno doživjeti vlastito pročišćenje,
pseudorajski sklad - ili tuđi sklad može pojačati osjećaj vlastitog nesnalaženja, frustriranosti što pripada svijetu koji
lako ne prianja uz površinu čistine? Svijetu koji se suprotstavlja čistini dnevnog boravka knjigama, telefonima, CD-ima,
dokumentima o vlasništvu nečistina i dokumentima o vijugavom egzistiranju, vazama...
Ako čistinu poistovjetimo s praznim prostorom duha, a ne duhovnom staloženošću, onda ona zadobiva
negativno i nepoželjno značenje. Često gledam Nikolu kako koracima anđela izbjegava takvu radijaciju. Boji se kon-
taminacije. Katkada vidim i svog psića kako pomiče šape i trči u snu, samo ne mogu odgonetnuti ulazi li tim zamasima
čistinom zraka u prostor čistine ili ga zaobilazi. Znači li čistina u njegovom kontekstu spas ili progonstvo? Nije li i
svako pražnjenje protupožarnih aparata u hodnicima odgojne institucije u kojoj radim, bez ikakvog naočigled vidljivog
povoda, bilo iskaz zasićenosti štićenika čistinom? Strah od čistine koji ne smije kulminirati do fobičnosti. Bijeg od
čistine shvaćene kao dosada.
Je li Nikola katkada ipak volio čistinu? Nakon višednevne izloženosti naporima uvijek sam htjela posjedovati
njene dionice. Barem sam htjela biti suvlasnik u njenom time-sharing apartmanu koji bi, nakon nepriličnih događaja s
prilijepljenim amblemima stresa, značio oporavak. Baš onaj za koji je bilo potrebno visoko pokroviteljstvo čistog zraka
i čistine zraka da bi se tu moglo, za promjenu, nesputano kročiti još od bilo koga neosvojenim prostorom.
Čistina ukida pritisak. Opušta. Ali svatko zaplašen, jer je krupno stvorenje koje se nameće i izaziva da bude
uočeno na praznom prostoru, može se osjetiti i žrtvom. Jedinom ako je u jednini. Zbog izloženosti. Eksponatstva.
Što ostaje nakon kataklizmi? Nakon eksplozija i nakon potresa? Onih na Zemaljskoj kugli i osobnih. Uopće
nije upitno. Ostaje čistina. Ona je posljednja. Iz nje će se sve ponovo razvijati. Kržljavo i obogaljeno ili bujno. Ako joj
najsavršenije biće na Zemlji, vladar zemljišne čestice ili nečijeg duha – sićušne imperije, dozvoli.
Ali tko je nadmoćniji? Pripadnik ljudskog roda koji može reći čistini: e, baš nećeš biti čistina! I počne saditi po
njoj cigle, drveće i misaoni kaos. Ili je prestižnija čistina jer uvijek na kraju sustigne čovjeka i zauzme njegovo mjesto,
slavodobitno mu izgovarajući izreku koju je on sam smislio: tko se zadnji smije, najslađe se smije. I dotuče ga vlastitim
riječima, svjesnog da čistina zauzima kraj svijeta. Da su joj dosezi dalji od Sudnjeg dana.
Nobody knows
, rekli su prvo crnac, zaključavši svoj automobil, a onda bijeli šanker u nekom američkom filmu.