Basic HTML Version
38
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
Vidjela sam samo ostatke blokova i dasaka. Postalo mi je
jasno da ovdje nema nikakvih pokrivača, a ako ih i ima,
zatrpani su, pa do njih ne mogu golim rukama. Potom
sam sjela u zaklon od srušenog betona koji je, eventu-
alno, malo mogao zaštititi od vjetra, no ne i od hladnoće.
Nisam imala snage za dalje, a deprimiralo me i to što
nakon toliko hoda nisam došla ni do kakve kuće, makar i
ona bila neupotrebljiva ruševina. Jedva da sam još osjećala
ruke. Ipak sam uspjela dohvatiti ženinu torbicu i prekopati
je. Novac u njoj bio je bezvrijedan. Dokumenti bezvrijedni.
Tablete protiv bolova? Možda zatrebaju. Dobro sam pro-
motrila fotografiju na kojoj je ženu grlio neki čovjek dok
se veselo smijala. Ključevi kuće koja vjerojatno više nije
postojala postali su bezvrijedni. Papirnate maramice u
koje se mogao ispuhati nos bile su vrednije od mnogih
drugih stvari u torbici.
Naišla sam na nekoliko požutjelih papira koje sam
našla utaknute u adresar i za koje nisam znala tko ih je
ispisao. I koliko god se činilo apsurdno pažnju usmjeriti
na nečije zapise, a ne na pokušaj samospašavanja, na
daljnji napor hodanja, kako nisam imala pojma kamo bih
pošla ni što bih činila, počela sam čitati tuđi rukopis kao
da mi on može bilo što razjasniti:
Probudila sam se. Sat je pokazivao jedan i dvade-
set. Čula sam kako majka jedva čujno doziva Kitty, iako mi
nije bilo jasno kako njen glas dopire do mene jer sam bila
u svom stanu, a ne u majčinoj kući. Zvuk dozivanja brzo
je utihnuo, no predenje mačke nije prestajalo. Dolazilo je iz
drugog pravca i nije pripadalo našoj mački.
Shvatila sam da dolazi iz mene i nije bilo načina da
ga utišam, što me u prvom trenutku uznemirilo.
Od te noći počela sam intenzivno pratiti načine na
koje se oglase različite osobe jer su iz godine u godinu posta-
jali sve ekscentričniji. Ne mislim pritom samo na zvukove
oglašavanja, nego prije svega na sadržaj koji je, istina, često
izrečen baš zvukovima. Vlastitim zvukovima ili zvukovima
pomagala kao što su glazbeni instrumenti, oruđa, strojevi.
Pokušavam zamisliti zvuk motora autobusa na ZET-ovoj
liniji 274 od Dupca do Lakteca, u zagrebačkoj Dubravi,
kada su se prije pola godine vozač i maloljetni mladić,
usred vožnje, zamijenili za volanom, kada ih nisu uspjeli
omesti putnici u vozilu, ni njihova nevjerica. Pokušavam
zamisliti boju glasa vozača koji je putnicima objasnio:
- To mi je budući kolega.
I lice vozača koje se nasmijalo. Izraz maloljetnika,
otprilike petnaestogodišnjaka, kojeg je sve to, činilo se put-
nicima na liniji od Dupca do Lakteca, jako zabavljalo.
A ne znam ni kako je izgledalo moje lice i jesu li mi
se oči nasmijale na priču o ZET-ovom vozaču. Po kojem
kriteriju pamtim baš tu vijest, a ne neku drugu i je li riječ
o slučajnom odabiru u siječnju bez puno svjetla, prilično
depresivnom mjesecu. I je li se radilo o slučajnom odabiru
kad je prevagnulo da se depresija specijalizira za hladne
dane.
Jesam li četiri mjeseca kasnije, u svibnju, slučajnim
odabirom dospjela u Slavoniji u bus u kojem je prijevoznik,
na najvidljivijem mjestu, izvjesio popis učenika-dužnika
koje je vozio do škole. Ploha srama bila je segment njego-
vog oglašavanja.
-Jedini način da ih natjeram da plate – komentirao
je. - Ne vole da drugi putnici čitaju njihova imena. Čim oni
meni daju novac, dozvolim im da se prešaraju.
Nije mi bilo jasno zašto sva djeca koja su naknad-
no platila mjesečnu kartu nisu iskrižala svoje ime do nepre-
poznatljivosti. Neka imena su bila precrtana samo jednom
linijom i sasvim su se lijepo mogla pročitati.
Na mjestu kamo me dovezao autobus, pažnju mi je
s književnog događaja kojem sam prisustvovala, nepresta-
no odvlačila cijena što je greškom ostala na jednom od zla-
toveza uklopljenog u dekoraciju improvizirane pozornice.
Zanimalo me zašto je cijena zaostala baš na tom primjerku
i je li on bio slučajan odabir organizatorove nepažnje. Bilo
je izvjesno da je brojka bila njegovo nespretno oglašavanje.
Bez zvuka.
Je li bilo sebično sa žudnjom iščekivati radnje koje
su mogle izazvati neželjene posljedice, samo da bi snijele
čuđenje što se u stanju suprotstaviti deprimirajućoj mono-
toniji? Pretvarati čuđenje u jaje.
Kao što mi je prilično dosadan dan razvedrio
događaj u kojem je policajac zbog prekršaja na biciklu
desetogodišnjaku izrekao kaznu i tražio da je plati na licu
mjesta, kako bi smio postupiti samo prema odrasloj osobi.
Pa je otac morao prekršajnom sudu dokazati da sin ne radi
i nema svojih prihoda kao da to nije odmah bilo vidljivo.
No usprkos nevjerici, nije me mogao razveseliti
događaj u kojem su učiteljice osmogodišnjaku s dijabete-
som, bez njegovog znanja, uzele aparat za mjerenje šećera
i koristile ga kako bi izmjerile svoj.
Niti saznanje o novoj prijetnji s neba. Američkom
razvijanju bespilotne letjelice na nuklearni pogon. Takva
letjelica bila bi mjesecima u zraku bez potrebe za slijetan-
jem, no njen pad imao bi kobne posljedice jer bi ostavio
na Zemlji područje smrtonosne radijacije. Dosad najveća
pogreška u vezi s bespilotnim letjelicama bio je pad one
CIA-ine u Iranu prošle godine…
Nije mi bilo poznato ništa od onoga o čemu
je zapis govorio. Jesam li bila prilično neinformirana o
onome što se događalo, usprkos Zoranovim novinama, ili
su se događaji zbili u nekom vremenu kojeg se ne sjećam?
Možda tada još nisam ni živjela. Tko bi znao!
Je li autorica zapisa bila mrtva žena? Zašto ga je
nosila u torbici? Bilo je tu još teksta:
…
roditelji su se prijavili na nagradni natječaj koji je
reklamirao grupne popuste pa su, kako bi udovoljili kriteri-
jima, poslali fotografiju s unaprijed preciziranim natpisom.
Je li bila jača njihova želja za nagradom ili nepromišljenost
kad su izabrali snimku vlastite djece koja drže transparent
„Ja volim grupnjak“?
Pitala sam se zašto je žena, ova mrtva uz mene ili
neka druga, tko god da je bila, izabrala baš ovu lakomis-
lenost pokraj tolikih drugih. Bi li i to prokomentirala kao
slučajan odabir?