Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
37
Lana Derkač
SLUČAJAN ODABIR
Sjebali smo Zemlju. To je bilo to, slutila sam.
Ma, zapravo, ne znam točno što se dogodilo.
Kako nisam nosila sat, ne znam koliko je trajalo. Činilo
mi se cijelu vječnost. Nisam nikada čula tako snažnu tut-
njavu, a potresi koje sam do tada vidjela na televiziji, bili
su pravi vic ili školska vježbica u odnosu na ovaj današnji.
Prva moja pomisao bila je da smo sami krivci za
ovo stanje, da smo opet baš mi vrsta koja je ugrozila
druga živa bića. No ne mogu isključiti ni to da se radi o
prirodnoj katastrofi. Zaista nisam sigurna što se dogodilo.
A nemam ni s kime prokomentirati što me snašlo. U tre-
nutku katastrofe bila sam sama na puteljku koji je ugažen
parao livadu, kao kakva izvučena nit iz žutozelenog ple-
tiva prirode. Vraćala sam se prečicom iz sela u kojem sam
radila u kafiću kao konobarica jer je bus vozio na toj rel-
aciji samo jednom dnevno. U gradu sam već više od šest
godina čekala posao, a kako nisam primljena ni na jedan
od barem stotinu natječaja na koji sam se javila, prihvatila
sam radno mjesto u selu. Više mi nije bilo važno što ono
nije imalo veze s mojom strukom. Završila sam jezičnu
gimnaziju. Imam dvadeset i pet godina. Najdraži mjesec
oduvijek mi je bio upravo lipanj, baš zbog ivančica koje
su tada ljudsku vrstu, po broju stanovnika, definitivno
nadmašile na livadama. I na ovoj livadi kojom sam pro-
lazila vraćajući se s posla. Sve do danas bilo mi je drago
kada priroda pobjeđuje čovjeka jer mi se činilo da je ona
ta koja je fer u našem odnosu. Dok nisam pomislila da
su i potresi, tsunamiji, poplave i smrt njene pobjede nad
nama. Ali ako je ovo danas bilo vezano za čovjekov čin,
onda je i ona zajedno s nama poražena. Pitala sam se tko
će se prije oporaviti i hoće li se uopće oporaviti.
Užasno mi je hladno. Vjerojatno i ivančicama.
Imam na sebi samo majicu kratkog rukava, traperice i
sandale. Već sam nekoliko puta sama sebe prekorila što
jutros nisam obula tenisice. A ujutro sam dvojila. Pa tko
bi znao! I da imam zatvorenu obuću, bi li mi ona puno
pomogla? Ne mogu procijeniti temperaturu zraka, no
našla sam se usred zime. Je li tako hladno da ne može
ni sniježiti?
Razmišljam gdje sam sve griješila. Nisam baš
nepravedna, iako majčini i očevi prijatelji svašta pomisle
kad vide da imam pirsing i malu tetovažu na ramenu.
Do danas mi se činilo da su pogreške pri odabiru obuće
minorne, da su bitne one pogreške koje povrijede drugog
čovjeka, no sada počinjem vjerovati da je baš pogreška u
odabiru cipela i odjeće za mene kobna. A ne grijesi koji su
mi bili spominjani kao smrtni.
Krećem se, ali nigdje ne vidim kuću ili zaklon gdje
bih se ugrijala. Ovo više nije područje koje sam poznavala.
Da nije bilo katastrofe, hodala bih još oko tri kilometra i
došla do sela iz kojeg bih imala autobus za povratak kući.
Morala sam već odavno prehodati ta tri vražja kilometra,
ali nisam došla ni do kakvog naselja!
Mobitel nije imao signala, a i da je imao, GPS mi
uopće ne bi pomogao. Stvari i naselja, ako ih je i bilo,
očigledno više nisu stajali na svom uobičajenom mjestu.
Pomislila sam da se od Zemlje, pri potresu, možda
odvojila njezina kora pa sam s njom, kao niz ogromni
tobogan, uz strašnu zvučnu kulisu, kliznula u neki dru-
gi klimatski pojas. Sjećam se da sam gledala emisiju sa
životinjama nađenima u ledu Argentine koje takvoj klimi
nikako nisu mogle pripadati pa su znanstvenici pret-
postavili da su kukci ili nešto slično, zaboravila sam o
čemu se točno radilo, tamo dospjeli upravo zbog odva-
janja zemljine kore prilikom užasno davne katastrofe.
Još jutros sam prelistavala Zoranove novine na
poslu i usprkos brojnim nedaćama koje su izvirivale iz
njih, ovu današnju nisam mogla predvidjeti. Listala sam
njegove novine svaki dan i čak su mi i one zabrinjavajuće
rečenice bile znatno draže od njegovih slinavih riječi
kojima me pokušao pridobiti. Bio je trideset i šest godina
stariji od mene, svaki dan je cugao pivo koje sam mu
donosila, često i žestu, i ni po čemu se nije mogao mjeriti
s dečkom s kojim sam prije mjesec dana prekinula.
Prema Zoranu sam katkada bila gruba, no bio je
to jedini način da ne nasrće. S vremenom se obrambene
rečenice nauče i pređu u rutinu. Pogotovo ako se radi u
kafiću. Ma poštujem ja starost – i gubljenje tjelesnih funk-
cija, i pad snage i sve što s tim dolazi potpuno mi je prih-
vatljivo, ali čovjek mora znati gdje mu je mjesto.
Već sam se umorila, žulja me desna sandala i bole
me noge, ali uopće nisam žedna. Valjda zbog promjene
klime. Ako sjednem, bit će mi još hladnije, pomislila sam
i nastavila hodati sve dok nisam došla do prve žrtve na
koju sam naišla.
Žena kojoj nisam uspijevala procijeniti godine,
ležala je na betoniranom temelju vikendice ili manje kuće.
Glavu joj je razmrskao ostatak nedovršenog zida. Prstima
je stisnula torbicu, kao da ni ona ovdje nije živjela, kao
da se tu zatekla slučajno. Prvo sam promotrila ruševine.