Basic HTML Version
36
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
Lana Derkač
ANĐELI I RESETIRANJE
Baka koja me odgajala zvala se Angela, iako su joj se gotovo svi u obitelji obraćali kao Anđeli. Bilo mi je drago
što barem službeno nema ono „đ“ jer je zvučalo grublje nego „g“. No kad se iz sjeverozapadne Hrvatske doselila u
Slavoniju, došlo je do ove zamjene slova jer se tu nitko nije zvao Angela, a Anđela je bilo sasvim uobičajeno ime.
Na njenom sprovodu svećenik je govorio o vojsci anđela i arhanđela s kojima se našla, a danas, 1. svibnja, više
nego godinu dana kasnije, dvojim o razmještaju anđela na nebu i zemlji, posebice među živima. U redu, jasno mi je da
taj razmještaj, raspored njihovih blagonaklonih „dežurstava“ nije stalan, da ne čine neku konstelaciju jer nisu zviježđa
nego razigrana bića. Ali gdje su?
Televizor su preplavile snimke proslave Praznika rada, kao i prosvjeda na glavnom zagrebačkom trgu kojeg su
organizirali sindikati tražeći posao, plaću, bolji život. Prosvjednici su kao upozorenje Vladi u rukama nosili žute kar-
tone. No većina građana bila je ipak zainteresiranija za prvomajsko slavlje, nego za prosvjede.
Tako je u Zagrebu praznik javno proslavljen u maksimirskom parku gdje su građani nasrnuli na dijeljene karanfile
i grah. Dvije gospođe su se čak počele gristi, svaka od njih nastojeći dobiti posljednji karanfil iz Bandićevih ruku.
I u Splitu su se građani gurali za jednu od 2000 dijeljenih porcija graha. Ubrzo su se počeli vrijeđati i tući, a
snimatelj je gađan kruhom. Policija je intervenirala kako bi se podjela hrane u miru mogla privesti kraju.
Osječani su se naguravali i padali u borbi za kape i majice koje je dijelio gradonačelnik te su umalo srušili cijeli
štand za kojim je stajao. Pet ili šest umirovljenika završilo je na tlu, a jednom muškarcu okrvavljena je ruka. Zaštitari su
sprječavali da dođe do većeg incidenta.
Neobične naplavine ljudskih tjelesa na sobni ekran nanijela mi je struja agresije i isto ih tako neočekivano s
njega otplavila. No ono što me zaprepastilo nije bila spremnost na guranje pa ni na fizičke sukobe, navikla sam na
njih, nego ravnodušnost što se to čini pred kamerama. Bila je intrigantna prirodnost snimljenih ljudi. Jer u onom što
su činili, nije bilo traga nesigurnosti, sustezanja, povlačenja.
Tu noć sanjala sam buku koja je dopirala iz praznog kuhinjskog kredenca, baš onoga u koji sam kanila složiti
ulje, šećer, praške za pecivo, vanilin šećere, zobene pahuljice, poneku konzervu… U zaglušujućim zvukovima razabirala
sam povike vezane za prvomajski grah, a svodili su se na glasove svađe. Tek se povremeno kroz njih provukao pokoji
zvuk limene glazbe ili komentar mažoretkinja. Kredenc je neodoljivo podsjećao na radioaparat koji je upravo emitirao
dramski program.
- Na sreću, ne znaš ti što je glad – rekla mi je majka kad sam izjavila kako mi nije jasno pomanjkanje stida čak
i pred očima javnosti jer sam u strpljivost i altruizam već odavno sumnjala.
- A što je sa sukobom oko karanfila? Hoćeš li reći da su se žene grizle zbog gladi?
Kad sam pomislila na ljude s kojima se gotovo svaki dan susrećem, bila sam uvjerena da se ne bi naguravali
oni koji najmanje imaju, nego najlakomiji.
Već nekoliko dana sjedila sam za kompjutorom, radila na nekim nedovršenim tekstovima i zanemarivala Davo-
ra. Htjela sam se već i sama opustiti, no morala sam dovršiti započeto. Poželjela sam nekamo otići za vikend, popiti
kavu u jezgri nekog starog grada na suncu i nikamo ne žuriti. Pomislila sam na Varaždin. Isprva sam osjetila krivnju
zbog vlastitog neodricanja i neosjetljivosti vezane za sve veće siromaštvo, ali brzo sam je zaboravila i htjela si ugoditi.
Čula sam da je u Varaždinu otvoren i Muzej anđela u kojem se, pretpostavila sam, može resetirati dijete u sebi, barem
na trenutak izmičući surovoj javi. O tome se valjalo dogovoriti.
Već dva dana pila sam kavu više s kompjutorom, nego s Davorom, potpuno nesvjesna njenog okusa. A zapravo
sam je kuhala zato da bi mi prijala.
Primakla sam se svommužu i pokucala na lijevu stranu njegovog grudnog koša, baš tamo gdje se nalazilo srce.
- Primaš goste? – upitala sam ga nakon nekoliko dana zanemarivanja.
Kad je razvukao usta u smiješak, definitivno se odričući predbacivanja, povjerovala sam da je i on anđeo. Ma
dobro, možda ne baš anđeo, ali u svakom slučaju bio je barem plastični kirurg koji uklanja ožiljak dvojbe s mog lica.