Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
35
Bilo mi je žao što Davor nije sa mnom i što smo
ovo ljeto proveli samo četiri dana na Jadranu. Ali kako
nismo potpuno uskladili godišnje odmore, a svake godine
posjećujemo neku novu zemlju, ovoga je puta bio Portu-
gal, lani Bugarska, prije dvije godine Malta, a prije tri Tur-
ska, ostala sam s roditeljima kojima sam prije samo dese-
tak dana iz Sintre slala SMS u kojem je, još neposlanom,
stajalo:
Pozdrav rvima trojima.
Slovo
r
sam htjela ispraviti
u
s
, ali sam odjednom greškom dobila velika slova pa je
ispalo:
Pozdrav Svima trojima
. Još bi slovo
t
trebalo napi-
sati veliko pa da mama, tata i Bongo budu moje sada
deklarirano požeško Sveto Trojstvo, doduše nebožansko,
pomislila sam. Ali kako baš nikada i nisam iskazivala
poštovanje autoritetima, to je ozbiljno narušavalo pri-
kriveni pridjev
Sveto
u mobitelskoj rečenici. Upitno je i bi li
kućni ljubimac baš mogao biti autoritet, ali zasigurno mi
je bio važan. Da je mamina majka još bila živa, teško bi mi
palo istiskivanje Bonga iz mog požeškog Trojstva. Davor
bi bio neupitan i najozbiljniji dio onog zagrebačkog, ali s
obzirom da su u njemu nedostajale još dvije osobe, njega
naprosto nije bilo. Iako smo još uvijek bili zaposleni u
različitim gradovima, naravno da sam na Davora, svog
drugog supruga, usmjeravala budućnost pa sam već
punih šest godina, otkada me zadivio svojom dobrotom,
pravičnošću, nečastohlepljem i neposrednošću koje sama
u tolikoj mjeri nisam imala, živjela paralelno u dva grada.
Sudbina je kao živo blato. Što joj se više odupireš,
više u nju propadaš, rekla sam Davoru prilikom razgovora
o svojim književnim tekstovima. Ali bila je ista i ako se
radilo o drugim aspektima života. Pa tako i po pitanju
razdvojenosti.
- Sanjala sam da mi je iz usne šupljine nahrupio
mrak svemirskih galaksija i u panici sam čekala hoće li se
u toj tmini pojaviti barem jedno zviježđe – priopćila sam
mužu danas kad me nazvao.
- Planeti bez zvijezda uopće ne bi imali svjetla,
znaš to, zar ne?
- Imali bi, ako bi uveli struju – iznenada sam mu
samouvjereno odgovorila.
Voljela sam ga iznenađivati. Bilo čime. Ako ne
izborom mjesta za izlazak, hranom, izletom, vicem, onda
bilo kakvom šašavom, često apsurdnom, ali istovremeno
i logičnom obranom neke neobične izjave.
Često sam ga zadirkivala dvosmislenošću. Kad
smo neki dan koračali uskim pločnikom ulice prepune
turista pa nismo njime mogli koračati jedno do drugog,
nego jedno iza drugog, a ja sam bila ta koja je hodala
ispred, upitala sam ga:
- Čuj, jesi li ti moj sljedbenik?
Nekoliko metara dalje prokomentirala sam kako
je asfalt zadobio žulj. Vidjela sam na njemu zalijepljen
flaster.
Tata je ljut na pravosuđe. Čita nam iz „Jutarnjeg
lista“ primjere koji dokazuju da nismo svi jednaki pred
policijom i zakonom:
- Slučaj Ramiza Pandžića: Pritvoren zbog navodne
ucjene Drage Tadića. Danas je u zatvoru Tadić.
Kad kasnije uzmem novine, čitam da je tajna
snimka s kojom je Pandžić došao policiji presudna za
kasniju USKOK-ovu istragu i odluku o jednomjesečnom
pritvaranju Tadića. No prvi je uhićen i pritvoren Pandžić,
tjedan dana nakon što policija nije preuzela snimku koju
je donio.
Nastavlja:
- Slučaj Drage Pocrnića: Policija i sud proglasili su
ga neubrojivim jer je prijavio maloljetničku prostituciju.
Optužen je za širenje lažnih vijesti koje su se
kasnije pokazale točnima, a sutkinja mu je odredila zat-
vor zbog prilaženja vlastitom sinu s kojim se, po odluci
Centra za socijalnu skrb, mogao sastajati. U zatvoru ga
je sudski vještak, psihijatar, proglasio opasnim za sebe i
okolinu.
- Slučaj Josipa Iliševića: Prijavljen i kažnjen zato
što je prijavio više kaznenih djela u veterinarskoj stanici
u Županji.
Pa kakve ovo veze ima s mojom autobiografijom,
razmišljala sam. Ima. Predočava svijet čiji smo i mama, i
tata, i Bongo, i Davor i ja stanari. Svijet kapitalizma i nov-
ca koji, kad uzme i savjest, pretvori stanare bez vlastite
duhovne imovine u podstanare, lihvarski im iznajmljujući
zamjenske vrijednosti.
Sutra putujem u Zagreb.
Po običaju, pošla sam spavati nakon roditelja.
Kratko sam usnula, no ubrzo sam se probudila.
Isprva sam imala osjećaj da je u kupaonici ostala
uključena mala električna grijalica koja je javljala:
- Evo me, postavljena sam na
on
.
Ali bilo je ljeto i bilo bi je potpuno suludo uključiti
na Jadranu u kolovozu.
Iako me ujutro majka uvjeravala da nam se povre-
meno svojim zvukom javi hladnjak, a danju njegov glas
zbog mnoštva drugih zvukova ne zamjećujemo, povje-
rovala sam da je ono što sam čula bio glas svemira. Zvuk
trajanja.